Na groblju u Svetom Jurju u Trnju već više od stotinu godina stoje nadgrobni spomenici s natpisima na mađarskom jeziku. Mnogi su pokraj njih prošli nebrojeno puta, možda i ne sluteći koliko se povijesti našega kraja krije iza tih imena. Njihovo je istraživanje ovih dana otkrilo zanimljivu povezanost povijesti Donjeg Pustakovca, Međimurja i jedne obitelji čiji su članovi ostavili trag daleko izvan našega kraja.
U okviru župnoga projekta TRAG, koji se provodi od prošle pastoralne godine, župnik vlč. dr. sc. Silvio Košćak, uz pomoć Saše Vukovića, tajnika Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu, proučio je nadgrobne natpise i povezao ih s povijesnom literaturom, arhivskom građom i starim novinskim zapisima. Tijekom daljnjega obilaska groblja župnik je identificirao i spomenik sina bračnoga para čiju je povijest istraživao. Tako su povezana svjedočanstva o dvama naraštajima obitelji Séllyey–Szabó, nekoć povezane sa zemljišnim posjedima u Donjem Pustakovcu.
Emilija Séllyey (1821.–1896.), preminula 24. veljače 1896., potjecala je iz stare plemićke obitelji. Njezin otac Elek Séllyey (1788.–1850.) rođen je upravo u Donjem Pustakovcu, a poslije je bio podžupan Zaladske županije. Emilijini kumovi bili su brat i sestra Ferenca Deáka, jednoga od najutjecajnijih mađarskih državnika 19. stoljeća. No možda je najzanimljiviji jedan osobniji trag: u arhivu Zaladske županije sačuvana su pisma koja je kao jedanaestogodišnja djevojčica pisala svojemu ocu. U obitelji su je zvali Mili. Tako je, gotovo dva stoljeća poslije, sačuvan i njezin vlastiti rukopis.
Njezin suprug Imre Szabó (1823.–1904.) bio je časnik mađarske revolucionarne vojske 1848./1849., nakon čijega je sloma oko šest godina proveo zatočen u austrijskoj tvrđavi Kufstein. Poslije je više puta biran za zastupnika čakovečkoga izbornog kotara u Ugarskom saboru, a zauzimao se i za osnivanje učiteljske škole u Čakovcu. Preminuo je 19. srpnja 1904. u Donjem Pustakovcu, a tadašnje novine Muraköz zabilježile su njegov pokop u Svetom Jurju u Trnju.
Na istome se groblju nalazi i spomenik njihova sina, dr. Eleka Szabóa (1859.–1926.), nekadašnjega predsjednika sudbenoga stola u Veszprému, koji je preminuo 19. siječnja 1926. Tako se upravo ove godine navršava 130 godina od smrti njegove majke Emilije i 100 godina od njegove smrti.
Posebno su znakoviti natpisi na spomenicima roditelja. Na Imrinu je istaknut njegov vojni čin, dok su Emiliju suprug i djeca opisali kao uzornu suprugu i majku punu ljubavi. Jedan spomenik govori o javnim zaslugama, drugi o onome što je jedna žena značila svojim najbližima. Nijedan, međutim, ne može obuhvatiti sve bogatstvo ljudskoga života.
Upravo se ovdje očituje smisao projekta TRAG. Povijest našega kraja nije sačuvana samo u knjigama i arhivima, već i u kamenu naših groblja. Na ovim su spomenicima vidljivi tragovi propadanja, a pojedini natpisi sve se teže čitaju. Zato njihovo istraživanje mora biti praćeno i nastojanjem oko očuvanja. Potrebni su stručna procjena stanja i odgovarajući konzervatorsko-restauratorski zahvati, kojima će se zaštititi izvorni kamen, natpisi i povijesna vrijednost spomenika. Neprimjereno čišćenje, brušenje ili zamjena starih dijelova mogu nepovratno uništiti upravo ono što želimo sačuvati. Cilj nije da spomenici izgledaju kao novi, već da ostanu autentični svjedoci prošlosti, dostupni i budućim naraštajima. Jer kada nestane izvorni natpis ili nepovratno strada stari kamen, nestaje i dio povijesti koji više ne možemo vratiti.
Uoči Svih svetih i Dušnoga dana ova priča ima i dublje značenje. Ljudi čija imena danas čitamo s kamenih ploča nekoć su imali svoje domove, obitelji, radosti i brige. Netko ih je volio, za njima plakao i molio. To, dakako, ne znači da treba uljepšavati društveni i politički poredak kojemu su pripadali ili prešutjeti teške stranice međimurske povijesti. Čuvati uspomenu na pokojne ne znači nekritički slaviti njihovo vrijeme. Danas se možda više nitko ne sjeća njihova glasa. Ali Bog poznaje i ono što nije uklesano u kamen: svako učinjeno dobro, svaku skrivenu žrtvu i svaku ljudsku slabost. Zato s poštovanjem čuvamo uspomenu na pokojne, a njih same u molitvi povjeravamo Božjemu milosrđu i nadi uskrsnuća.
Jer i kada izblijede posljednja slova na nadgrobnom kamenu, pred Bogom nijedan ljudski život nije zaboravljen.
