Od 25. do 27. rujna naši su župljani i hodočasnici proveli tri dana u Međugorju, okupljeni oko molitve, euharistije, ispovijedi, tišine i zajedništva. Na put smo krenuli u Godini izvora, pod riječima koje ove godine prate život naše župe: Svi su moji izvori u tebi.
Već prve večeri po dolasku uključili smo se u molitveni program svetišta. Zajedno smo slavili svetu misu, mnogi su pristupili sakramentu pomirenja, a večer se nastavila cjelonoćnim euharistijskim klanjanjem. Nakon dugoga puta bio je to pravi početak hodočašća: utišati se i pred Krista donijeti ljude, nakane, zahvalnosti i terete koje smo ponijeli sa sobom.
Subota nas je povela prema Brdu ukazanja – Podbrdu. Uz pratnju lokalne vodičice Katarine upoznali smo Međugorje i njegovu povijest, a zatim se kamenitim putem uspinjali u molitvi i sabranosti. Kod kipa Kraljice Mira ostavili smo vrijeme za osobnu molitvu. Riječi: „Mir, mir, mir – i samo mir!“ podsjetile su nas da mir koji tražimo oko sebe mora započeti pomirenjem čovjeka s Bogom i s čovjekom pokraj sebe.
Dio hodočasnika poslijepodne je krenuo i na Križevac. Zahtjevan uspon po hercegovačkom kamenu postao je molitva sama po sebi – svatko sa svojim nakanama, zahvalama i križevima. Ostali su vrijeme proveli u molitvi, ispovijedi i boravku u svetištu. Ponovno smo se okupljali kod crkve sv. Jakova na krunici, euharistiji i euharistijskom klanjanju, vraćajući se onome što je središte svakoga pravog hodočašća – Kristu.
A između svega događalo se i nešto što ne stane u službeni program: zajedništvo. Netko je pričekao sporijega, pružio ruku na kamenu, podijelio vodu, kavu ili kolač, pričuvao mjesto ili jednostavno ostao uz drugoga. Od skupine putnika polako je nastajala zajednica.
Nedjeljnom euharistijom zahvalili smo za sve što je tijekom ovih dana izgovoreno, prešućeno, ispovjeđeno, izmoljeno i predano Bogu. Pravi završetak hodočašća ipak neće biti dolazak autobusa kući. Njegovi će se plodovi vidjeti poslije: u više molitve, povratku ispovijedi i euharistiji, dolasku na klanjanje, lakšem opraštanju, strpljivijem nošenju križa i većoj pažnji prema ljudima koje nam je Bog povjerio.
U Međugorje smo došli u Godini izvora i vraćamo se s jednostavnom spoznajom: Izvor nije ni Podbrdo, ni Križevac, ni snažan doživljaj, ni fotografija koju ćemo sačuvati. Izvor je Krist. Marija nas uvijek vodi njemu.
Neka nam zato ova tri dana ne ostanu samo lijepa uspomena, već jedan mali novi početak.
Svi su moji izvori u tebi.
Više fotografija vidi u Galeriji...