Peter
Manns izdao je veoma vrijedno djelo od 1.100 stranica
koje nosi naslov Reformatori Crkve. Riječ je o 400
Božjih ugodnika koji se mogu ubrojiti među obnovitelje
Crkve. Ako ikome od njih pripada naslov reformatora,
onda je to sigurno sv. Pier Damiani. On je bio jedan od
najpoznatijih pisaca XI. stoljeća te jedan od najvećih
sudionika takozvane predgrgurovske crkvene obnove, koja
je prethodila reformi svetog Grgura VII.
Pier Damiani rodio se godine 1007. u Raveni. Rano je
ostao bez roditelja pa su mu prve godine života bile
tvrde i teške. U sestri Roselindi našao je drugu majku,
a u starijem bratu Damjanu drugog oca. Na njegovu
uspomenu uzeo je i ime Damiani, što znači Damjanov.
Zahvaljujući njegovoj izdašnoj pomoći mogao je u školu.
Studirao je u rodnoj Raveni, Faenzi i Parmi. Bio je
izobražen u tzv. "slobodnim znanostima", a među njih
pripadala je i vještina u lijepom izražavanju, bilo
usmenom bilo pismenom. Pier je stekao izvanrednu
sposobnost i upravo majstorstvo u vođenju polemike.
Jedno je vrijeme i sam bio profesor, ali je tada odlučio
promijeniti život.
Nedaleko od kraja u kojem je proveo mladost nalazilo se
naselje pustinjaka Fonte Avellana. Tu je još uvijek bila
živa uspomena na sv. Romualda, osnivača mnogih samostana
i pokretača novog strujanja u njima. Pieru je bilo 28
godina kad je ušao u Fonte Avellanu. Prva knjiga, koja
mu je ondje došla u ruke, bio je životopis sv. Romualda.
Od njega je napravio program i za svoj život. U krugu
pustinjaka osoba Piera Damianija brzo je odskočila pa ga
izabraše za poglavara. No, i opati susjednih samostana
molili su ga da ih pomogne bilo usmeno: nagovorima i
propovijedima, bilo pismeno: izlažući zdrav nauk o
redovničkom životu. Pier se odmah ozbiljno dao na posao.
Sastavio je pravilo najprije za svoj samostan, a zatim
je počeo pisati djela o duhovnom životu.
Pier Damiani je bio izvanredan pisac. Njegova je
latinština tako svježa pa izgleda kao da se radi o
živom, a ne o mrtvom jeziku. Veoma dobro je poznavao
Sveto pismo i svete Oce, pa i stare klasične pisce:
Cicerona, Salustija, Vergilija, Livija, Horacija. Stil
mu je posve osoban. Bio je velik neprijatelj dijalektike
primjenjivane na dogmu, a to je tada bilo općenito u
običaju. Pisao je dogmatske rasprave o Presv. Trojstvu,
o Kristu, o Gospi, moralne pouke za kler i za bračni
moral. Pokazivao je veliko zanimanje za asketiku pa je
postao pravim teoretičarem pustinjačkog života.
Hagiografska su mu djela prilično skromna. U svome
stoljeću, siromašnom po piscima i spisima, Pier Damiani
je svojim pisanim djelima povijesni izvor prvoga reda.
Njegova su djela samo pismeni zaključak njegove velike
aktivnosti za obnovu crkvenog i pustinjačkog života. U
kristologiji je bio solidan,
ali ne i originalan teolog.
Za njega je teologija samo put prema askezi, prema
jednom što savršenijem kršćanskom životu.
Veoma dobro je obradio naše sjedinjenje s Kristom i na
taj način postao jedan od velikih učitelja pobožnosti
prema Kristovu čovještvu. Mnogo je pisao i o Majci
Božjoj te osvijetlio njezinu ulogu u povijesti spasenja,
njezinu vrijednost i odlike. Glavni dio njegove mariologije sadržan je u njegovim mnogobrojnim govorima.
Svi oni odaju čovjeka veoma pobožna prema Bogomajci.
Preporučivao je slavljenje Gospe u subotu i moljenje
njezina časoslova. Od svetaca opisao je život sv. Odila
iz Clunyja, biskupa Cesene, sv. Romualda, sv. Rudolfa,
biskupa Gubbija, sv. Dominika Loricata, mučeništvo sv.
djevica Flere i Lucille, viđenja svetih mučenika Jakova
i Marijana.
Sv. Pier Damiani bio je naročito obnovitelj ćudorednog
života. U tu svrhu služio se i hagiografijom. U tim
djelima više je moralist nego povjesničar i životopisac.
Sve je htio oduševiti za što idealniji život i privesti
k heroizmu. Svojim se spisima oštro borio protiv zala u
Crkvi, a ta su bila: simonija, kupovanje i prodavanje
duhovnih dobara i crkvenih časti, te neodržavanje
svećeničkog celibata.
Pier Damiani je u veoma burnim vremenima rimskim
biskupima pomagao u obnovi Crkve. Često im je u raznim
misijama bio izaslanik. Papa Stjepan IX. postavio ga je
za kardinala i biskupa Ostije. Umro je u Faenzi u
benediktinskom samostanu Svete Marije izvan gradskih
vrata u noći između 22. i 23. veljače 1072. Dante ga je
u svojoj Božanstvenoj komediji smjestio u sedmo nebo
među kontemplativce, opisujući ga u njegovu bijelom
odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u
Crkvu te kako je duh posve zaljubljen u pustinjački
život. Štoviše, neki stručnjaci za Dantea misle da je
taj najveći kršćanski pjesnik crpio nadahnuće za svoju
veličanstvenu poemu iz djela sv. Piera Damianija.
Narod je Piera odmah nakon smrti počeo štovati kao
sveca. Njegov je sprovod bila prava njegova apoteoza.
Proglašen je crkvenim naučiteljm 1. listopada 1828. Osim
Dantea, štovao ga je i Petrarca, koji je također napisao
jedan njegov životopis, pa čak i Boccaccio. Svetoga
Piera Damianija zazivaju u pomoć kod glavobolje. Od
novijih svečevih životopisa najvrjedniji je iz pera J.
Leclercqua: Sveti Pier Damiani pustinjak i čovjek Crkve.
Cropped
from : S.M. degli angeli, which has the following
description and copyright status:
Santa
Maria degli Angeli (Florence) lunetta del chiostro della
sacrestia decorato con:
-
Anonimo, Busto di san Pier Damiani;
-
Pietro
Francavilla, angeli.