Pepelnica ili Čista srijeda je kršćanski spomendan kojim započinje korizma. Slavi se 40 dana prije Uskrsa (ne računajući nedjelje).

Pepelnica je početak korizmenog vremena. To je dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta. Na blagdan Pepelnice, svećenik posipa kršćane pepelom uz riječi: „Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.“ (lat: Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris) ili „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“

Post na Pepelnicu i Veliki petak, odnosi se na katolike od navršene 18. do započete 60. godine života, a nemrs za starije od 14 godina.

Pepeo je simbol pokore i poziv je kršćanima da razviju duh poniznosti i žrtve, a također podsjeća da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca. Dobiva se od blagoslovljenih grančica palme korištenih na Cvjetnicu prethodne godine. Pepeo se blagoslivlja svetom vodom i kadi tamjanom. Pepelnica je pomični spomendan, pa nije svake godine istog datuma.

Katolički svijet s Pepelnicom počinje najozbiljnije i najplodnije razdoblje crkvene godine. Tim danom počinje korizma, a na neki način na Veliki petak završava. Zato je početak i kraj korizme označen najozbiljnijom pokorom, tzv. strogim postom i nemrsom. Strogo postiti znači samo jedan put na dan do sita se najesti, a ne mrsiti znači ne jesti meso niti mesne prerađevine. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs.

Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju.

Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu.

Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravlji-vanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca.

Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti«.

Korizma, dakle, nije vrijeme žalosti, nego novo proljeće života. Ona donosi nove šanse, nadu da čovjek postane drugačiji, da u svome životu ispravi ono što ga je do sada mučilo, da postane zdrav, plemenit i dobar. Korizma je vrijeme kad čovjek može ozdraviti svoju dušu, i disciplinom u jelu, piću i radu iscijeliti svoju psihu, ali i svoje tijelo. To su trenuci kad on može čitavo svoje biće očistiti, skinuti teret sa savjesti, ali i sa tijela, kao i teret krivih emocija i maštanja, te teških misli i briga.

Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znah' su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Korizma je i uspomena na četrdesetdnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju.

Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv.

Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"Pepelnica

Pepelnica

Običaj je u našim crkvama da se na ovaj dan vjernici obilježavaju pepelom. Pepeo je simbol onoga praha iz kojeg je čovjek sazdan, prema pradavnom opisu stvaranja čovjeka u prvim poglavljima Knjige postanka.

Prah je slika naše običnosti. Svaki je dijelak te prašine tako bezličan, ni po čemu drugačiji od drugog praška, za obično oko ograničenog stvorenja. Prah je u tom pogledu onda i slika anonimnosti, utopljenosti u masu. Osjećamo u toj slici svoju bezimenost! Kada zaboravimo da se to i nas tiče, misleći na prašinu ili gledajući prah, osjećamo potpunu ravnodušnost. Što bi nam takva prašina i trebala značiti?

Kroz različite druge slike, osobito one iz Biblije, prah je slika ništavosti: vjetar raznosi prašinu, ljudi po njoj gaze, kao da ona zapravo nije ništa.

Prah je slika bezličnosti, bez oblika i sadržaja, nema nikakvu osobnost i značenje.

Na ovaj čudesan dan, koji se po prahu i pepelu zove Pepelnicom, ne želimo sve to zanijekati, nego postati toga svjesni! Čovjek je prah, iz prašine uzet. To znači da je on smrtnik koji je toga čak i djelomično svjestan. Doduše, nosi u sebi tajnu duše, može spoznavati i odlučivati, može ljubiti i činiti dobro, može se i okrenuti od Boga. No, tada je to izvor tjeskobe i još dublje nesigurnosti. Svoju malenost u istini prepoznajemo u susretu s onim koji je jedini svet, u odnosu na jedinu i jedinstvenu veličinu svega, na Boga.

Sve je to istina koja nam se želi posvijestiti na Pepelnicu. Ipak, postoji i izazov toga dana. Da, od praha smo uzeti, ali smo Božjim srcem, Božjim rukama oblikovani. Po sebi smo prašina, ali snagom i ljubavlju Stvoritelja postali smo osobom, čovjekom. Iz zemlje smo uzeti, ali smo oblikovani za nebo, tj. za život s Bogom.

Tragedija je čovjekova kada zaboravi da svoje dostojanstvo i svoje biće duguje Bogu. Najveći je i iskonski čovjekov grijeh kada je poželio vlastitim silama i posizanjem za zabranjenim voćem postići ono što mu je đavao šapnuo: da postane kao Bog. Posegnuo je za nečim što se ne da zaslužiti ni zaraditi. Htio je oteti ono što se može samo darovati. Zanijekao je istinu o svojoj stvorenosti i ovisnosti o Bogu. Tada je shvatio koliko je gol, bez dostojanstva i stabilnosti. Čovjek je po sebi prah i u prah se vraća. Međutim po snazi ljubavi Božje, po tom božanskom pozivu na život, čovjek je stvorenje Božje. A po daru Sina Božjega koji je čovjekom postao, svi smo pozvani na dostojanstvo djece Božje.

Po sebi, prah smo i pepeo. Po Božjoj ljubavi dragocjeni smo u njegovim očima.

Fra Zvjezdan Linić