II.
RAZDOBLJE: OD GODINE 1945. do 1984.
1.
VJERSKI ŽIVOT ŽUPE DO GODINE 1971.
Nakon završetka drugog svjetskog rata nastala
je nova politička, ekonomska i vjerska stvarnost. Već 2. lipnja 1945.
održan je prvi susret između predstavnika nove vlasti i katoličke
crkvene hijerarhije. Zatim su bile osnovane savezne, republičke,
kotarske i općinske komisije za vjerska pitanja. God. 1946. donesen je
Ustav FNRJ, po kojem je Crkva bila odvojena od države, a 22. svibnja
1953. proglašen je Osnovni zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica,
kao i republički zakoni o pravnom položaju vjerskih zajednica. Po tim
zakonima bila je zajamčena sloboda savjesti i vjeroispovijesti, a
građani su mogli pripadati bilo kojoj vjerskoj zajednici ili ne
pripadati nijednoj. Ispovijedanje vjere je bilo proglašeno privatnom
stvari građana. Vjerske zajednice, koje smiju osnivati građani, mogu
izdavati i raspačavati svoje časopise i osnivati škole za spremanje
vjerskih službenika. Po građanskom pravu, vjerske su zajednice bile
proglašene pravnim osobama.
Međutim, kao i uvijek, tako se i u ovim teškim
poratnim prilikama našlo manje svjesnih i još više nesvjesnih pojedinaca
koji nisu poštivali jasno proglašena načela i donesene državne zakone.
Zato je i u Međimurju dolazilo do nepotrebnih sukoba između vjernika i
nevjernika, župnika i predstavnika mjesnih vlasti. Sve je to samo
štetilo općem dobru i sijalo nepovjerenje i
razdor između onih koji vjeruju i onih koji ne
vjeruju. Tako je došlo do svetogrdnih rušenja raspela, pilova i
sprečavanja župnika u vršenju njegovih svećeničkih dužnosti
(Posljedice
takvog shvaćanja vjerske slobode uočljive su još danas. Neshvatljivo je
i nekulturno nasilje koje je naneseno pojedinim mjestima u Međimurju.
Netko je, radeći očito na svoju ruku, promijenio prastare povijesne
nazive pojedinih mjesta samo zato što su imala tu „sreću" da nose
pridjev „Sveti". Među njima je i mjesto sjedišta prastare župe Sv. Juraj
u Trnju, koje se sada naziva Juraj u Trnju.).
Kao nužna posljedica odvajanja Crkve od države došlo je 1949. godine i
do zakonskog odvajanja škole od Crkve. Vjerska se obuka više nije smjela
održavati u školama, već samo u crkvama ili u crkvenim zgradama.
Na cijelom području države 1946. godine bila
je provedena agrarna reforma koja je pogodila i župe. Svakoj je
župi za uzdržavanje svećenika i župnika objekata ostalo 17 jutara
zemljišta. Da bi imao vina za mise, župnik je na mjestu gdje je bila
livada dao zasaditi vinograd. Te je godine izmijenjeno i dotrajalo
drveno postolje za zvono.
U razdoblju od 1947. do 1949. provodio se tzv.
otkup ili obavezno podavanje mesa, masti, stoke i žitarica državi.
Podavanja su bila određena prema kategorijama, pri čemu su jači
gospodari bili svrstani u višu kategoriju. Pošto je župna nadarbina
imala 17 jutara zemlje, nalazila se u visokoj
IV.
kategoriji otkupa s velikim zaduženjima.
Župnik je stoga bio prisiljen predati zemlje Poljoprivrednoj zadruzi u
Sv. Jurju u Trnju, u župnoj je nadarbini ostavio 5 jutara zemlje i 4
rala šume. Ipak, i u takvim prilikama župnik je u crkvi dao postaviti nove jaslice
1949. godine.
Noću 2. siječnja 1949. župniku su bile oduzete
sve matične knjige. Vođenje matičnih knjiga je župnicima bilo
zabranjeno, osim za crkveno pravno područje. Tako je ostalo sve do
danas. Iste je godine bio zabranjen i vjeronauk u školama.
Sve je to uvjetovalo da su se u razdoblju od
1947. do 1949. po prvi puta u dugogodišnjoj povijesti župe pojavila nekrštena djeca.
Najviše ih je bilo u Hodošanu. Bila su to djeca
državnih namještenika i članova poljoprivrednih zadruga. U razdoblju od
1950. do 1953. vršila se među svećenicima propaganda za učlanjenje u
tzv. „svećeničko staleško udruženje".
Svrha je udruženja bila da svećenici surađuju
s državnim vlastima i da im se osigura socijalno osiguranje. Učlanjeni
su svećenici bili u povlaštenom položaju i oslobođeni od plaćanja
službeničkog poreza. Župnik župe Sv. Juraj u Trnju, kao i gotovo svi
svećenici Međimurja, poštujući odluku Duhovnog stola u Zagrebu, nisu
pristupili udruženju, što im je donijelo mnoge neugodnosti. Tako je
župnik M. Kočila zbog poreznih zaduženja ostao bez krave, svinja i
kukuružnjaka. Vjernici su uvidjeli težak položaj u kojem se njihov
župnik našao, te su mu nesebično priskočili u pomoć. Kada je župniku
bila oduzeta krava, vjernici su organizirali donošenje mlijeka župniku.
Prvi su se u akciju uključili župljani iz Čehovca, a za njim su se
poveli vjernici Hodošana i drugih sela. Uvidjevši teško materijalno
stanje župe i župnika, vjernici su uzdržavanje župnika i župe shvatili
kao svoju osobnu obavezu i otvorili mu još više svoju dušu i srce. Kroz
to su vrijeme utjecajni pojedinci branili župniku da u Turčišću u pilu
služi misu na nedjelju Krista Kralja kada se ondje održavalo proštenje.
Procesije se također nisu više mogle obavljati bez posebne dozvole
vlasti. Zbog zabrane održavanja vjeronauka u školama župnik je počeo
djecu poučavati u crkvi. U tim teškim godinama nije se zaboravilo na
potrebu održavanja župne crkve. Tako je 1954. uz zalaganje svih
vjernika, a posebice nekih pojedinaca koji su se najviše žrtvovali, bila
elektrificirana crkva i župni dvor. Elektrifikacija se provodila pod
nadzorom crkvenih starješina: Egidija Žvorca, Ivana Jankovića i Mateja
Jeđuta. Već darove za elektrifikaciju su dali: Mijo Ilijaš, Mijo i
Marija Vuk te Magdalena Blažeka iz Čehovaca, Leonard Bergovec, Josip
Pintarić i obitelj Markač iz Hodošana te Marija Zadravec iz Sv. Jurja u
Trnju. Nov poticaj duhovnom razvoju župe dali su franjevci iz
Čakovca, koji su za vrijeme dvomjesečne odsutnosti župnika M.
Kočile, koji je 20. studenog 1954. bio pozvan na vojnu vježbu,
zamjenjivali župnika. Posebice se u radu isticao o. Pavao Graf, koji je s vjernicima obavio uspješnu duhovnu obnovu. Tom je prilikom
bila uvedena i večernja misa svakog prvog petka u mjesecu, za vrijeme
koje je velik broj vjernika pristupao ispovijedi i pričesti.
Sve je to utjecalo i na veće angažiranje
vjernika u održavanju crkvenih zgrada. Godine 1955. bile su popravljene
gotovo sve kapele u župi.
(Na ovom mjestu, str. 110. nalazi se
crno-bijela zemljopisna karta s prikazom župe Sveti Juraj u Trnju, op.
webmastera).
U Hodošanu je bio izmijenjen trošan lim
na tornju i cijela kapela izvana obnovljena. Sve troškove snosili su
sami vjernici Hodošana. Isto je tako bila obnovljena kapela u Čehovcu
zahvaljujući zalaganju crkvenog starješine Mate Jeđuta, te Mije
Ilijaša i Valenta Blažeke. U obnovi su živo sudjelovali i mladići Lenard
Blažeka, Vinko Kramar te sjemeništarci Josio Jeđut, Valent Habuš i Josip
Švenda. Kapela u Palinovcu bila je obnovljena zalaganjem Egidija
Žvorca, a sav su trošak snosili sami vjernici sela. Na kraju je bila
obnovljena i župna crkva. Bio je obnovljen tabernakul, zidovi i
kor omaljani, crkva izvana obijeljena i krovište prekriveno. Sav
potreban novac dali su vjernici koji su besplatno davali i težake po
redu svaki dan iz drugog sela. Uljane boje na stropu i na stupovima bile
su pranjem, osvježene, a tako isto i oltari. Niša oltara Majke Božje
bila je obučena u svilu koju je svojom rukom i o svojem trošku načinila
Jelena Ilijaš iz Čehovca. Tako je u nedjelju škapularskog proštenja
župna crkva „uskrsnula kao bijela golubica" uređena iznutra i izvana.
Takva je dočekala i sv. potvrdu koju je za 952 potvrđeni ka 26. srpnja
1955. podijelio biskup Josip Lach
(L.M. n.
48.)
U jesen iste godine zagrebački nadbiskup
koadjutor dr Franjo Šeper organizirao je sabirnu akciju za
prikupljanje živežnih namirnica za potrebe Bogoslovnog sjemeništa u
Zagrebu. Zbog spomenutih popravaka župne crkve i kapela nije se mogla te
godine u župi provesti spomenuta akcija. Ali već iduće godine (1956.)
provedena je vrlo uspješna akcija sabiranja živežnih namirnica za
Bogoslovno sjemenište i to u sve četiri kapele u župi: u Hodošanu, D.
Hrašćanu, Čehovcu i Palinovcu. Ostala su mjesta donosila darove u župnu
crkvu. Treći dan skupljanja sve je bilo dopremljeno na župni dvor.
Župnik je nato bio pozvan u Mjesni ured na saslušanje, ali kako se sve
sabiralo samo u crkvenim prostorijama, nije bilo daljnjeg postupka.
Krumpira, kukuruza u klipu, graha i zelja skupilo se preko 5 tona. Od
tog prvog skupljanja hrane pa sve do danas ova župa je pri samom vrhu
darežljivosti u čitavoj zagrebačkoj nadbiskupiji. Skuplja se ne samo za
Bogoslovsko već i za Dječačko sjemenište, te u novije vrijeme i za
potrebe Karitasa.
(na sljedećih 8 stranica nalaze se
crno-bijele fotografije koje zbog lošeg tiska ne objavljujemo u
originalu, to su: Župna crkva, Kip bezgrešne i raspelo prema Goričanu u
Hodošanu, Pobočni oltar Bl. Djevice Marije Škapularske i glavni oltar
Župne crkve svetog Jurja, Kapela Presvetog trojstva u Palinovcu, Mlada
misa Mije Horvata 1966., zatim kapela sv. Roka u Čehovcu, Zbor Svetog
Jurja u Zagrebu pred katedralom, Krštenje, župnik Mirko Kočila i
mladomisnik Juraj Kolarić 1967., te 9 fotografija Prvih pričesti i
Svetih potvrda. Nabavu i rekonstrukciju starih fotografija pokušat ćemo
nadoknaditi. (op. webmastera)
Te su godine bile popravljene orgulje župne
crkve, a posao je izveo orguljar Franc Jenko iz Šentvida kraj
Ljubljane. Marija Vuk iz Čehovca darovala je za glavni oltar
velik antipendij, a načinjeno je i novo postolje za božićne jaslice.
Franjevači brat laik fra Hijacint iz Čakovca načinio je iduće
godine i štalicu za jaslice.
Sav taj mukotrpni i predani rad župnika M.
Kočila nije ostao bez odjeka. Za njegove zasluge na duhovnom i
materijalnom preporodu župe odlikovao ga je zagrebački nadbiskup dr
Franjo Šeper imenovavši ga počasnim prisjednikom Nadbiskupskog duhovnog
stola u Zagrebu.
U siječnju 1958. umro je stari odani zvonar
župne crkve Pavao Čavlek koji je punih 50 godina vršio zvonarsku
službu. Za novog je zvonara bio postavljen mladi Pavao Kivač koji
sve dosad obavlja tu dužnost odano i na sveopće zadovoljstvo vjernika.
Stota obljetnica Marijinih ukazanja u Lurdu bila je u župnoj crkvi 1958.godine
svečano proslavljena. Samo nebo kao da je najavilo taj
jubilej jer se 11. veljače poslije pola noći pojavilo polarno svjetlo.
Skupljanje hrane za Bogoslovno sjemenište
gotovo da je izazvalo sukob s mjesnim vlastima koje su u ime neplaćenog
župnog poreza htjele zaplijeniti ono što je bilo skupljeno za središnje
crkvene ustanove u Zagrebu. Smrt pape Pija
XII.
i izbor novoga pape Ivana
XXIII.
bili su popraćeni osmodnevnom zvonjavom s
tornja župne crkve. Kao da se time htjelo navijestiti novo razdoblje
povijesti Katoličke Crkve.
Župna statistika iz 1958. godine vrlo je
zanimljiva, ako ne i jedinstvena u povijesti ove župe. U župi je naime
te godine bilo točno 700 krštenih, od toga 50 muške i 50 ženske
djece. Umrlo je 50 župljana, od kojih 25 muških i 25 ženskih.
2. MLADOMISNIČKA SLAVLJA, MISIJE
Župa je konačno nakon dugog vremena dobila
svojeg prvog mladomisnika, Ivana Sinkovića iz Čehovca.
(Posljednje mladomisničko
slavlje u župi bilo je 1938. godine svećenika Lovre Kramara (1910. -
1979.) koji je kasnije kao svećenik šibenske biskupije umro u Mandalini.
Vidi Glas Koncila 2 '21. siječnja 1979., 15.' Davno prije toga župa je
imala još jednog mladomisnika, Luku Pu-rića (1881. - 1914.) iz Hodošana.
Najprije je bio kapelan u Štrigovi, a onda župnik u Sv. Martinu na Muri
i u Belici. Umro je naglo u Grazu (Austrija) gdje je i pokopan. Isticao
se pisanjem u varaždinskim novinama „Naše pravice", gdje je opisivao
hrvatski karakter Međimuraca.). Nakon što je 5. srpnja
1959. godine u Prelogu bio zaređen za svećenika s još dvojicom
međimurskih đakona, s Blažem Totom iz Draškovca i fra Miljenkom
Holsleitnerom iz Preloga, mladomisnik I. Sinković je 10. srpnja, u
nedjelju na proštenje Škapularske Gospe, služio svoju prvu misu.
Propovijedao je Stjepan Slaviček, župnik iz Raskrižja.
Na proštenju Škapularske Gospe
1961. godine župnik
M. Kočila proslavio je na najsvečaniji način 25. obljetnicu
misništva. 8 Misije su u župi bile održane od 10. do 18. ožujka
1963., a držali su ih oci dominikanci iz Zagreba, Tijekom misija
ispovijedilo se preko 3.500 vjernika. Obnovljena je bila i nekoć vrlo
aktivna Bratovština sv krunice. Ako uzmemo u obzir da je župa Sv.
Juraj u Trnju tada brojila 5.574 stanovnika, to znači da je gotovo sve
odraslo stanovništvo pristupilo sakramentu pomirenja.
Broj stanovnika po selima izgledao je ovako:
Sv. Juraj u Trnju 282 stanovnika, Čehovec 775,
D. Pustakovec 353,
Palinovec 1044,
Hodošan 1671, D. Hrašćan 630,
Turčišće 819, ukupno: 5574.
(Zanimljivo je
usporediti ovu statistiku sa statistikom iz 1946. g:
Sv. Juraj u Trnju 317, Čehovec 750, D.
Pustakovec 374, Palinovec 1078, Hodošan 2400, D. Hrašćan 800, Turčišće
800, ukupno: 6.519.).
Usporedimo li ove brojke, primjećujemo da je
broj stanovnika župe u odnosu na 1946. godine opao čak za čitavu tisuću.
Razloge tako velikom smanjenju broja stanovnika župe valja tražiti u
činjenici što je puno obitelji nakon rata odselilo u Baranju, posebice
iz sela Hodošan. Osim toga, velik broj mlađih ljudi koji osnivaju
obitelj ne želi više ostati na selu već odlaze u svijet u potrazi za
boljom zaradom i lakšim životom od onoga na selu.
Sljedeće su godine protekle u znaku novih
mladomisničkih slavlja u župi. Tako velik broj mladih svećenika koji su
potekli iz župe Sv. Juraj u Trnju najljepše pokazuje uspješno djelovanje
župnika M. Kočile koji je tijekom školovanja svojim sjemeništarcima bio
najbolji prijatelj, savjetnik, tješitelju poteškoćama i velik
materijalni dobrotvor.
Josip Juđut,
dominikanac iz Čehovca služio je svoju prvu
misu 5. srpnja 1964. godine u župnoj crkvi, a propovijedao je o. Kerubin
Makjavić. Na prvu nedjelju adventa prvu misu je služio Ivan Ilijaš,
konventualac iz Hodošana.
Za ta slavlja bila su pozlaćena vrata
tabernakula u župnoj crkvi troškom Stjepana Blagusa iz Hodošana.
Dva nova mladomisnika
župa je dobila već iduće, 1965. godine. U Innsbrucku je, gdje je od 1963. godine boravio na
studiju, proslavio mladu misu 26.
VII.
Juraj Kolarić
iz Donjeg Hrašćana, a Josip Sabol iz
Hodošana, koji se nalazio na studiju u Rimu, primicirao je ondje 11.
X.
Iduće godine, 3. srpnja 1966., J. Sabol je u
župnoj crkvi slavio svoju prvu domovinsku misu, a J. Kolarić to isto na
posljednju nedjelju u rujnu 1967. godine u D. Hrašćanu.
Ovo bogato mladomisničko razdoblje župe
nastavljeno je 1966. godine sa tri nova mladomisnička slavlja.
Najprije je u nedjelju 17. srpnja služio prvu misu Mijo Horvat iz
Palinovca, a onda je svoju mladu misu proslavio 31. srpnja Ivan
Varošanec, dominikanac iz Palinovca, a 8. prosinca, na blagdan
Bezgrešnog Začeća o. Maseo Švenda, franjevac iz Čehovca. Dvije
godine kasnije, 21. srpnja 1968, na škapularsko proštenje služio je
mladu misu o. Mijo Horvat, dominikanac iz Palinovca.
Župa je u godini tih obilnih mladomisničkih
slavlja brojila 5.521 stanovnika. Promotrimo broj stanovnika (prva
brojka) u pojedinim selima, kao i broj zaposlenih izvan mjesta
(druga brojka): Sv. Juraj u Trnju 209-21, Čehovec 803-117, Hodošan
1652-199, Palinovec 998-208, Turčišće s Kvitrovcem
i Dvorišćem 825-231, D. Pustakovec 388-34, D.
Hrašćan s Gulešćakom 646-139 ili ukupno
5521 stanovnika - 949 zaposlenih izvan mjesta.
To znači da je župa praktično brojila 4.572
stanovnika od kojih su većina bila djeca i stariji ljući.
3. ZABRINJAVAJUĆA POJAVA ISELJAVANJA
Pojava sve većeg broja tzv. gastarbajtera ili
radnika koji rade u inozemstvu postala je zabrinjavajuća. Godine 1967.
mnogi su napustili svoje domove i ognjišta otišavši u Austriju,
Njemačku, Švedsku i Švicarsku s nadom u što skoriji povratak na dobru,
dragu, staru, domaću grudu. U svojoj čežnji za domom mnogi su uza se
željeli imati roditelje, djecu ili rodbinu. Zato su sa sobom povukli i
druge. Župu su napustili mladi, posebice mnoge žene i djevojke. U tome
je prednjačilo selo Hodošan. Tako je već krajem 1968. godine izvan župe
bilo zaposleno oko 2.000 osoba. Kod kuće su ostala djeca i stariji
ljudi. Polja su opustjela jer ih nije imao tko obrađivati. Mnoge su
majke ostavile djecu kod dobrih baka, rođaka ili prijatelja. Bez
roditeljskog nadzora i utjecaja djeca su popustila u školi i u pohađanju
vjero naučne obuke. Najteže je bilo župniku u nedjelju kada je u crkvi
gledao prazna mjesta koja su dotad bila redovito popunjena. Pradavni je
naime običaj da određene prostore župne crkve popunjavaju pojedina sela.
Smanjio se i godišnji broj pričesti. Od 17.000 pričesti iz prijašnjih
godina, broj je pao na 12.860 u. 1969. godine isto se tako smanjio i
broj potvrđenika. Od 1.300 potvrđenika u 1946. godine broj se u
1974.godine smanjio na 341.
Broj stanovnika župe smanjivao se brzinom koja
je zabrinjavala. No unatoč tom zabrinjavajućem ,,exodusu", župljani su
ipak ostajali i dalje duhovno povezani sa svojom župom. Za božićne,
uskrsne i duhovske blagdane crkva je opet bila puna odjekujući glasovima
razdraganog mnoštva vjernika, povratnika iz inozemstva. Osjećajući
potrebu da se barem tom prilikom Božja riječ čuje i izvan crkve za one
koji zbog silnog mnoštva u nju nisu mogli stati, vjernici gastarbajteri
iz cijele župe koji su radili u Düsseldorfu, u SR Njemačkoj,
odlučili su dobrovoljno skupljenim novcem kupiti i župi pokloniti mali
razglasni uređaj.
Župna crkva kao i filijalne kapele bile su
gotovo svake druge godine poljepšavane i obogaćivane novim predmetima i
paramentima i obnavljane. Vjernici su se gotovo nadmetali u dobrovoljnim
prilozima nastojeći poljepšati svoje kapele i raznim sakralnim
predmetima obogatiti župnu crkvu. Godine 1970. bila je temeljito
popravljena župna crkva i kapela u Čehovcu. Te je godine 30. srpnja
zagrebački nadbiskup dr Franjo Kuharić podijelio sakrament sv. potvrde
430-torici potvrđenika.
Unatoč gore spomenutim poteškoćama, župa Sv.
Juraj u Trnju uspješno je nastavila svoj vjekovni duhovni hod. Tako je
na Marijanskom kongresu u Mariji Bistrici, koji je održan 15. kolovoza
1971., sudjelovalo preko 100 župljana.
4. DOJMOVITI OPROŠTAJ ŽUPNIKA MIRKA KOČILE
Na blagdan Krista Kralja 21. studenog,
posljednje nedjelje crkvene godine 1971. od župljana se oprostio
dotadašnji župnik Mirko Kočila koji je 31 godinu djelovao u župi (dvije
godine kao kapelan, a 29 kao župnik). Gotovo čitav život on je poklonio
župi, u nju ugradio sve svoje umne i tjelesne sposobnosti i postao prava
svećenička legenda. Zbog toga je njegova odluka da i nakon odlaska iz
aktivne službe ostane u župi sa svojim vjernicima bila primljena s
velikom radošću. On je u tu svrhu s obitelji Stjepana Detonija, s kojom
je tijekom svojega župnikovanja dijelio zajedničko domaćinstvo, podigao
skromnu kuću nedaleko od župnog dvora i tamo se povukao u mirovinu.
Opraštajući se od svojih vjernika, on je na misi predstavio i
nasljednika, novog župnika Blaža Horvata sina svojeg dragog Mrđimurja,
rodom iz Donje Dubrave. Zahvalivši svim župljanima na suradnji, pomoći,
razumijevanju, kao i na velikoj podršci koju su mu tijekom tri
desetljeća iskazivali, M. Kočila je preporučio novog župnika vjernicima
izrazivši želju da i njega prime istom ljubavlju i prate istom podrškom
kao što su to činili i tijekom njegovog župnikovanja. Žalost ovog
rastanka ublažila je činjenica da će dosadašnji „Gospodin", kako
župljani od milja nazivaju svojeg župnika, i dalje ostati u njihovoj
sredini.
Teško je u nekoliko riječi sažeti djelovanje
M. Kočile u župi ali nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da je on bio velik
preporoditelj, dobar i blag pastir te uspješan tješitelj svojih
župljana. Odgojio je i do oltara doveo 9 svećenika svoje župe, a njegova
uzorna katehizacija djece, sadržajne propovijedi i nadasve blag postupak
s ljudima ostavili su neizbrisiv trag u povijesti ove župe.
5. NOVI POČETAK NA STARIM TEMELJIMA
Novi župnik, Blaž Horvat,
došao je u
župu iz župe Belec u Hrvatskom Zagorju. Rodio se 1939. u Donjoj Dubravi.
Nakon ređenja 1964. godine bio je kapelan u Varaždinu, a od 1967. župnik
u Belcu. Mlad i u naponu snage došao je u ovu prostranu župu u vrijeme
velikog društvenog i duhovnog previranja. Razdoblje gastarbajtera
dostiglo je vrhunac. U razne evropske zemlje trbuhom za kruhom odlazile
su čitave obitelji. Kod kuće su ostajali samo čuvari obiteljskih
ognjišta: starci i djeca, lako su u to vrijeme nicale nove kuće u svim
selima župe, podizane novcem koji je stizao iz inozemstva, ipak nitko
nije mogao nadoknaditi roditeljsku ljubav djeci koja su ostala kod kuće.
Tako se rađalo trostruko zlo: roditelji bez djece u inozemstvu, djeca
bez roditelja u domovini i bake i djedovi kod kuće na čija je nemoćna
staračka leđa pala sva odgovornost odgoja mladih
U isto vrijeme trebalo je župu prožeti novim pokoncilskim duhom koji je već prije u župu unio dotadašnji župnik.
Upravo tom nastojanju najviše se usprotivio međimurski vjerski
tradicionalizam otporan na sve novo i sumnjičav prema promjenama.
Trebalo je uložiti puno truda i pokazati veliku strpljivost da bi se
započeto moglo uspješno nastaviti. Upornost se isplatila jer gotovo je
čitava župa, posebice mladi, duhovno počela rasti. Razvio se obiteljski
apostolat, uveden je duhovni pokret „mali tečaj" i pojačao se
sakramentalan život. Mladi su se sprijateljili s mladima iz drugih župa
zagrebačke nadbiskupije priređujući međusobne posjete prigodom kojih
se, osim duhovnih razgovora, odvijao i živ sportski program. Zaredala su
razna hodočašća, posebice na Mariju Bistricu. Djeca iz „Karitasa"
redovito svake godine borave kod pojedinih obitelji na školskim
praznicima.
Bile su organizirane i vrlo uspješne
pučke
misije koje su održali kapucini.
Posebice valja istaknuti vrlo agilan
pjevački zbor župne crkve, koji je pod ravnanjem župnog orguljaša
Vladimira Sinkovića gostovao i u zagrebačkoj katedrali dobivši za svoje
izvođenje laskave ocjene.
U ovoj živoj duhovnoj nadogradnji nije se
zaboravila ni materijalna briga za župnu crkvu, župni dvor i za područne
kapele. U župni je dvor 1972. godine uveden vodovod i trofazna
struja. Iste je godine bio popločen hodnik zaslugom i poklonom Rudolfa
Ilijaša iz Hodošana i njegovih radnika. Kapela u Hodošanu je
dobila klupe i pod. Otada se ondje svake nedjelje i na blagdane služi
misa, a preko tjedna drži vjeronauk za djecu iz Hodošana i D. Hrašćana.
Pil u Turčišću obnovljenje 1973. godine i pretvoren u malu
kapelu, tako da se na opću radost i zadovoljstvo vjernika Turčišća i
Dvorišća ondje ponovno počelo opsluživati proštenje na blagdan Krista
Kralja sa slavljenjem liturgije.
Brzo se osjetila potreba da se bogoslužje
proširi i po filijalnim kapelama jer su ljudi prilično daleko od župne
crkve, posebno neka mjesta. Za sve to bilo je potrebno obnoviti te
objekte da budu prikladni za što ljepše odvijanje liturgijskih čina.
Ljudi su počeli graditi lijepe i velike kuće. Željeli su da im ni
crkveni objekti u tome ne zaostanu te da i oni budu što ljepši. Odmah u
proljeće 1972. obnovile su se u župnoj crkvi orgulje, a na njima je
radio graditelj orgulja iz Granešine Filip Antolić Soban. Postavili su
se novi žljebovi te popravilo i obnovilo krovište župne crkve. Kako je
dotrajala stara električna instalacija, zamijenila se novom i uvedena je
trofazna struja.
Prije sv. potvrde u župi, koja je bila 12.
srpnja 1975., obnovila se unutarnjost župne crkve. Soboslikarske radove
izvela je „Obnova" iz Varaždina a slikarske radove Juraj Mrazović koji
je naslikao četiri evanđelista u svetištu, Isusovo uskrsnuće i uzašašće
u glavnoj lađi, sv. Nikolu Tavelića u pokrajnjoj lađi. Pomogao mu je
slikar Željko Hranić, a naslikao je Davida s harfom i sv. Ceciliju iznad
orgulja te sv. Mariju Goretti na zidu pokrajnje lađe.
Crkva je tako dobila
iznutra lijep i svjež izgled. Izvana je također bila vrlo trošna te se počelo obnavljati i
izvana. Sva se stara žbuka skinula te stavila nova tako da je sada župna
crkva dobila najljepši izgled u mjestu. Radove izvana izveo je Slavko
Kovačićek, zidar iz Varaždina, sa svojim pomoćnicima. Svi ti radovi
izveli su se isključivo dobrovoljnim darovima i prilozima vjernika župe.
Budući da Restauratorski zavod iz Zagreba nije
bio zadovoljan kvalitetom izvedenih radova, podigao je tužbu protiv
župnika, ali je tužba zbog zastare bila obustavljena. Da ne bi filijalne
kapele u toj obnovi zaostale.počelo se i njih popravljati i obnavljati.
Kroz tri godine (1975, 1976. i 1977.) na kapeli sv. Ivana Nepomuka u Hodošanu
izmijenjen je stari trošni krov te pokriven novim crijepom.
Na tornju je umjesto starog lima koji je procurivao stavljen novi, a
postavljeni su i žljebovi. Izmijenjeno je i postolje zvona na tornju.
Kapela je izvana i iznutra obnovljena. Žbuka je izvana sva skinuta te
stavljena nova. Radove je izvana izveo zidar Zvonko Žvorc iz Turčišća sa
svojim pomoćnikom Ivanom Purić iz Hodošana. Radove na krovu obavio je
tesar Andrija Kolarić iz D. Hrašćana.
U kapelu su postavljene nove klupe i drveni
pod da se može lijepo odvijati bogoslužje koje se sada u toj kapeli vrši
svake nedjelje i na blagdane, te obavlja vjeronaučna pouka za školsku
djecu Hodošana i D. Hrašćana jer se tu nalazi i osmogodišnja škola.
Isti majstor koji je obnovio kapelu u Hodošanu
obnovio je i stari trošni pil sv. Florijana sa zvonikom u Turčišću
da bi se moglo lijepo odvijati proštenje Krista Kralja na opće
zadovoljstvo mještana. Pil je obnovljen 1973. godine. Zvonko Žvorc je
obnovio i kapelu Sv. obitelji u D. Hrašćanu 1977, koja je sa
svojim okolnim parkom postala posebno lijep ukras mjestu. Za prozore, unutarnjost te ogradu oko kapelice
najviše se, uz pomoć mještana, pobrinuo Leonard Kolarić.
Ni Palinovec ne želi zaostati. Izborom
novih odbornika te njihovim marljivim zalaganjem obnovili su se pileki i
kapela Presv. Trojstva. Za proštenje 1981. bila je izvana i iznutra sva
obnovljena. Obnovu kapele izvana izvršio je zidar Franjo Vidović iz D.
Pustakovca. I ovdje su mještani bili velikodušni u pomoći, radnoj i
novčanoj. Posebno su se založili odbornici: Ivan Horvat, Joip Orehovec,
Jakob Zrna, Josip Horvat, Josip Brisar, Stjepan Baranašić te Matija
Novak stolar koji je izveo drvne radove.
Nadolazi velika duhovna obnova našega naroda
prilikom proslave trinaest stoljeća po krštenja Hrvata. Započelo se već
euharistijskim kongresima u župama, dekanatima i nadbiskupiji sa
završetkom nacionalnog kongresa u Mariji Bistrici povodom 300. godina
našašća crnog kipa Gospe Bistričke. Za to su se organizirale velike
osmodnevne misije u župi. Misije su trajale od 12. do 19. srpnja
1981. Vodili su ih kapucini o. Zdenko Tenšek i Stanko Dodik iz Zagreba.
Vrhunac je bio euharistijski dan u župi na sam dan Gospe Karmelske,
velike zaštitnice župe, 16. srpnja. Svete mise i u Hodošanu, gdje je
blagoslovljen novi kip Majke Božje Bistričke, i u župnoj crkvi predvodio
je sam nadbiskup Franjo Kuharić uz velik broj svećenika, o. provincijala
kapucina Bonaventure Šagija, bistričkog župnika Lovre Cindorija i
ostalih, te mnoštva vjernika domaćih i susjednih. Misije su se odvijale
u župnoj crkvi i u Hodošanu uz marljivo pohađanje velikog broja
župljana. Nakon toga obnovio se detaljno župni dvor i kapela sv. Roka u
Čehovcu 1984. Radove je izveo domaći zidar Ivan Vidović s
marljivim pomoćnicima, zidarima Đurom Kuhancem i Mirkom Lisjakom. S
tornja i cijele kapele kao i sa župnog dvora skinuta je sva stara žbuka
te stavljena nova. Svi ti radovi, radovi, mora se opet napomenuti,
izvršeni su dobrovoljnim prilozima samih mještana i zalaganjem cehovskog
odbornika Ivana Habuša s pomoćnicima.
Kruna toj cijeloj obnovi jest novopostavljeni
mramorni oltar u župnoj crkvi s obnovljenim svetištem. U oltar su
ugrađene moći sv. Leopolda Mandića, a oltar je na veliku radost svih
župljana posvetio kardinal nadbiskup Franjo Kuharić, dok
je izradu oltara i svetišta izveo klesar
Stjepan Zrna iz Hodošana sa svojim nadarenim suradnikom Vinkom Kišem
koji je vrlo lijepo izradio i ambon za čitanje.
Taj oltar tako postaje zavjetni i zahvalni
oltar i žrtvenik župe Sv. Juraj u Trnju za 650 godina vjernosti
Katoličkoj Crkvi, 200 godina posvete sadašnje župne crkve, koja je bila
12. rujna 1784. te odraz vjere i nade sadašnjeg vremena i trenutka da
nismo zaboravili najljepšu baštinu naših pređa, nego je zahvalno primili
i predali budućnosti.
Tako neka Mura i Drava svojim mirnim
žuborenjem i dalje pronose svijetu i vijeku istinu: Međimurec voli svoju
Crkvu i Domovinu te s tihom sjetom želi uvijek ponavljati u svojem srcu:
"Tu me moja draga majka rodila,
Tu me ona prva v cirkvu vodila.
Boga molit bližnjeg ljubit navčila"-
