1. PRVI POVIJESNI TRAGOVI
Arheološki nalazi na području
Međimurja upućuju na naseljenost toga kraja već u
prethistorijsko doba. (Međimurje
se u latinskim spomenicima naziva Insula Muro-Dravana, mađarskim
Murakoz (rjeđe Dravakoz), njemački Murinsel. (Vidi Enciklopediju
Jugoslavije
VI.).
Najstariji po imenu poznati stanovnici
ovog kraja bili su Iliri i Kelti, poznati pod romaniziranim
imenom Sereti, a spominje ih rimski povjesničar Plinije
Stariji. Rimski izvori svjedoče da je zapadnim dijelom Međimurja
prolazila cesta iz Ptuja za Sabariju (mjesto Sabaria ili Savaria
još nije točno ubicirano. Neki povjesničari smatraju da je to
Szombathely (Mađarska), dok drugi misle da je to Sv.Marija na
Muri ili Mala Subotica. Vidi: Anđela Horvat, Spomenici
arhitekture i likovnih umjetnosti u Međimurju, Zagreb,
1956., 15-24.).
Jednim dijelom ta je cesta prolazila
područjem na kojem se danas nalaze mjesta Donji Pustakovec, Sv.
Juraj u Trnju i Hodošan. Za seobe naroda Međimurjem haraju Huni,
Istočni Goti i Langobardi, a nakon njihovog odlaska u Italiju
dolaze Avari koji uništavaju i posljednje tragove rimske
civilizacije. Hrvati dolaze u Međimurje u drugoj polovici 6.
stoljeća, postupno prihvaćaju kršćanstvo, politički ulaze u
sastav Posavske Hrvatske, a nakon propasti avarske države
potkraj 8. stoljeća ulaze u sastav franačke marke Donje Panonije
kojom su (840. - 880.) upravljali knezovi Pribina i njegov sin
Kocelj. Od prvog hrvatskog kralja Tomislava pa do Zvonimira
Međimurje je hrvatsko. Dolaskom Mađara u Podunavlje (896.), pa
sve do kraja 13. stoljeća Međimurje je bilo poprište borbi
između Arpadovića i susjednih štajerskih gospodara Ptuja. Nakon
propasti kraljeva hrvatske nacionalne dinastije, mađarski kralj
Ladislav, brat hrvatske kraljice Jelene, udovice kralja Dmitra
Zvonimira, polaže po tadašnjem običaju pravo na hrvatsku krunu.
Da bi sjevernu Hrvatsku u crkvenom pogledu odijelio od južne
Hrvatske, on je u Zagrebu 1094. osnovao biskupiju i njezinoj
jurisdikciji podredio Međimurje. Upravo ta činjenica
najrječitije govori da je Međimurje
oduvijek bilo hrvatsko. Da je naime Međimurje prije osnutka
zagrebačke biskupije bilo pripadalo Mađarskoj, moralo bi u
crkvenom pogledu potpasti pod upravu biskupije u Vesprimu ili
Pečuhu! Ali kako se to nije dogodilo, s pravom zaključujemo da
je Međimurje i u razdoblju vladanja hrvatske nacionalne
dinastije (do 1091.) pripadalo Hrvatskoj, a ne Mađarskoj.
Hrvatska i Mađarska ostale su i nakon
„Pacta conventa" (1102.) ili državnog ugovora koji je uređivao
njihove međusobne političke odnose, dvije posve samostalne i
neovisne države, vezane samo kraljevom osobom ili tzv.
„personalnom unijom". Hrvatska je i nadalje živjela odvojena od
Mađarske, a u njoj je vladao hrvatski ban kao kraljev zamjenik
ili potkralj. Najstariji pisani izvori o Međimurju potječu iz
13. stoljeća. To su ponajviše listine ili povelje napisane za
vladanja hrvatsko-ugarskih kraljeva: Andrije
II,
Bele
IV,
Stjepana
VI,
Ladislava Kumanca i Andrije Mlečanina
(1205. - 1301.) posljednjeg Arpadovića. U ovim se poveljama uz
mjesta Nedelišće, Prelog, Subotica, Belica, Šenkovec, Buzovec,
Zebanec, Sveti Križ, Otok spominju i mjesta za koja se u
kasnijim izvorima navodi da su filijale župe Sv. Juraj u Trnju:
Goričan i Palinovec (Rudolf Horvat, Poviest Međimurja,
Zagreb, 1944., 8. Upravo ovo spominjanje Goričana i Palinovca
jedan je od dokaza da se župa Sv. Jurja iz prvog popisa župa
zagrebačke biskupije iz 1334. god. mora od nositi na današnju
župu Sv. Juraj u Trnju, dok u istom stoljeću ne nailazimo niti u
jednom dokumentu na filijale župe Sv. Juraj na Bregu).
Spominjanje tih mjesta ne znači da u Međimurju tada nisu
postojala i neka druga mjesta, posebice npr. Čakovec, ali
se ona ne spominju. Mnoga današnja mjesta nastala su kasnije.
Valja međutim imati na pameti da Međimurje u srednjem vijeku
nije imalo ni četvrtinu današnjeg broja stanovnika, jer su
neprohodne šume zapremale dvije trećine međimurskog prostora.
Tijekom stoljeća marljive su ruke Međimuraca iskrčile mnoge
šume, a krčevine pretvorile u plodne oranice i zelena polja
(Možda
zato J. Bedeković Međimurje naziva „perivojem" '„hortus"'.
Promatrano sa Sv. Jurja na Bregu, Kapelščaka ili Ksajpe, ono to
i jest. Dojam da ulazimo u park davala je nekoć dojmovita aleja
jablanova uz cestu Nedelišće - Čakovec ili dudova uz cestu Donji
Pustakovec - Sv. Juraj u Trnju - Hodošan - Komparija, koja je
nažalost nestala kao žrtva asfaltiranja cesta. Stabla hrastova,
lipa, kestena i bagrema opsega i do 7 metara stradala su
dvadesetih godina ovog stoljeća za vrijeme velikih krčenja
šuma. Usp. Josip Bedeković, Natale solum 'Neostadii Austriae
MDCCLII’ 198; Anđela Horvat, nav. dj. 13-14.).
Najstarija povelja u kojoj se govori
o Međimurju pisana je 1226. godine u Zagrebu, a odnosi se na
parnicu između međimurskog plemića Pavla i Mutimira. Presudom
hercega Bele posjedi Otok (kraj Preloga) i Bistrica (na potoku
Bistrica između Kotoribe, Dubrave i Vidovca) pripali su
zagrebačkom biskupu Stjepanu (Ivan Tkalčić,
Monumenta
historica episcopatus Zagrebiensis I, Zagreb, 1873., 56.).
Prema jednoj kasnijoj vijesti
(1232.), biskup iz Vesprima imao je posjed Vizmić u Međimurju,
koji se prostirao uz rijeku Dravu od Varaždina do Otoka gdje se
danas nalaze sela: Kuršanec, Šandrovec, Novo Selo, Totovec,
Vularija, Orehovica i Podbrest, s napomenom da se to mjesto
nalazi u zaladskoj županiji (U ispravama se imanje
zove još i Wyzmeth, Wvzmich i Wezmech. Usp. R. Horvat, nav. dj.
11.) To ne znači da Međimurje te godine nije pripadalo
Hrvatskoj, već da je Međimurje tada bilo dio zaladske županije.
U 13. stoljeću naime Hrvatskoj su pripadale županija zaladska,
šomoćska i baranjska, dakle čitava južna Mađarska. Na ovom
mjestu valja istaknuti činjenicu da se u 13. stoljeću pod imenom
„Slavonija" podrazumijevalo ono što se iskazivalo nazivom
„Dalmacija i Hrvatska". Imenom Slavonija služila se jedino
Kraljevska kancelarija, ali nijedan hrvatsko-ugarski kralj ne
nosi naslov „kralj Slavonije". Ipak, već se u 13. stoljeću ime
„Slavonija" počelo upotrebljavati u zemljopisnom značenju. Tim
su nazivom Mađari označavali najbliže hrvatske krajeve, tj.
sjevernu ili nekadašnju posavsku Hrvatsku. Tako se opseg ove
Slavonije počeo podudarati s opsegom zagrebačke biskupije. Za
južnu ili nekadašnju dalmatinsku Hrvatsku i nadalje je vrijedila
zemljopisna oznaka „Hrvatska i Dalmacija". Kada se dakle u
ispravama spominje „čitava Slavonija", onda se pod tim imenom
podrazumijevaju sve tadašnje hrvatske zemlje (R. Horvat, nav.
dj. 11.). U tom smislu valja promatrati tvrdnje nekih
povjesničara da je Međimurje u srednjem vijeku kao granično
područje pripadalo sad Mađarskoj, sad Slavoniji i da je
državno-politička pripadnost Međimurja postala jedno od spornih
pitanja novije hrvatske i mađarske historiografije. Zbog svega
rečenoga jasno je zašto je plemstvo zaladske županije vršilo
sudsku vlast i nad Međimurjem i zašto su međimurski plemići
polazili na skupštine te županije, kao i činjenica da su mnogi
članovi velikaških obitelji s posjedima u Međimurju (kao npr.
Čak, Lacković, grofovi Celjski, Ernušt) vršili bansku čast u
srednjovjekovnoj Slavoniji. Zbog toga nas ne iznenađuju podaci
iz 15. stoljeća koji spominju neka međimurska mjesta tvrdeći
izričito da se ona nalaze u „kraljevini Slavoniji", a u
„županiji varaždinskoj". Ali vratimo se na područje današnje
župe Sv. Jurja u Trnju i njezine lokalitete. Već spomenuti spor
oko imanja Vizmić (1232.) dobio je u ispravi kralja Bele
IV.
(1239.) i točno opisane međe. Taj se
posjed prostirao između dviju rijeka: Drave i Sratke. Kao
što je poznato, Sratka je danas naziv za potok koji prolazi
sjeveroistočnim dijelom kraj sela: Donji Pustakovec, Sv. Juraj u
Trnju i Hodošan, te kod Goričana utječe u potok Trnavu
(God.
1752. Sratka je na zemljopisnim kartama označena kao veći
potok, koji je tekao od sela Kuršanca i uz Sveti Križ
nastavljao teći područjem župe Sv. Juraj u Trnju. Tok Sratke
može se pratiti još i danas jer mu je na spomenutom putu ostalo
samo suho korito. U spomenutoj se povelji spominje da potok
Sratka nema izvora, već samo „za vrijeme poplave izlazi iz
Drave."U ispravama se još naziva imenima Zaratka i Zurathka.
Vidi R. Horvat. nav. dj. 18; Liber memorabilium, I. 4.).
Među zainteresiranim strankama u spomenutom sporu spominje se i
neki Albert iz Svetog Jurja kao izaslanik Kolomana
„hercega čitave Slavonije". Nije sigurno da li se spomenuto
mjesto odnosi na mjesto Sv. Juraj u Trnju.
U proljeće 1241. godine provalili su
u Mađarsku Mongoli i Tatari koji su iduće godine preko zamrznute
Drave i Mure provalili u Međimurje nastavljajući svoj rušilački
pohod po Hrvatskoj. Sigurno su tada bile razvaljene i zapaljene
mnoge međimurske crkve. Tom je zgodom bila razrušena i stara
zagrebačka katedrala. Nakon odlaska Mongola zaredale su parnice
o vlasništvu nad imanjima. Kralj Bela
IV.
iz zahvalnosti onima koji su mu na
bijegu pred Tatarima kroz Hrvatsku pomagali podjeljivao je
mnogim mjestima i plemićima posebne slobode i imanja. Među njima
spominje se posjed pod imenom Roje, koji se prostirao na mjestu
gdje se danas nalaze sela Draškovec, Donji Kraljevec i Hemuševec.
Spominju se i darovana selišta, a jedno da se nalazi kod Jalše (Gelse)
i da mu granica na istoku dopire do imanja Goričan (Kerechen).
Potok Jalše doista se nalazi kod Donjeg Kraljevca i teče
sjeveroistočnim pravcem prema
Goričanu gdje ga već zovu Sratka. Prema tomu, ovo se imanje
nalazilo kod Donjeg Kraljevca. U spomenutoj se ispravi spominje
da dio imanja na zapadu graniči sa „Chenesa", što bi moglo biti
iskrivljeno ime za mjesto Čehovec koje se nalazi zapadno
od Donjeg Kraljevca (Nav. dj. 21-22.).
U jednoj ispravi iz 1256. god.
spominju se imanja u Međimurju: Subotica, Belica i Trnava,
koja su se prostirala jedno uz drugo. Od prva dva imanja
nastala su današnja sela Belica i Subotica, a među njima još i
danas teče potok Trnava kraj kojega se nalazilo spomenuto
imanje. U jednoj drugoj ispravi iz 1259. god. spominje se uz
Nedelišće i Dunjkovec i imanje Palinovec koje je hrvatski
herceg Stjepan, sin kralja Bele
IV.
darovao grofu Lankretu, sinu bana
Buzada ("Duas terras: Polonam videlicet et terram Nedelik et
Zunk, sitas inter Dravam et Muram", nav. dj. 23.).
Među najistaknutije međimurske
plemiće spadali su Čaki po kojima je Čakovec dobio svoje ime,
dok je Buzovec nazvan po vlastelinu Buzadu
(Najstariji Čak 'comes
Chak de genere Chak' spominje se 1219. godine).
Na isti su način i neka druga mjesta
u Međimurju u 13. stoljeću dobila svoja imena: Tako se 1232.
godine spominje grof Hodoš po kojem je nazvano selo
Hodošan
(Po svoj prilici tako su dobila imena i druga mjesta: Domašinec
'po Domašu iz godine 1213.', Oporovec 'po Oporu iz godine
1245.', Hemuševec 'po Hemušu iz godine 1266.'. Vidi nav. dj. 27).
Iz izloženog vidimo da sela ili
filijale župe Sv. Jurja u Trnju nisu podjednako stara. Goričan,
Sveti Juraj, Hodošan i Palinovec spominju se u 13. stoljeću.
Čehovec svoje ime najvjerojatnije zahvaljuje doseljenim
obrtnicima iz Češke, koji su setu nastanili i osnovali mjesto
Čehovec. Hrvatsko-ugarski kralj Bela
IV.
nastojao je nakon tatarske provale
unaprijediti obrt i trgovinu u Hrvatskoj i Mađarskoj. Smatrao je
da će tu želju ostvariti pomoću što više novoosnovanih gradova i
naseljavanjem stranih, ponajviše njemačkih obrtnika. Ove su
doseljenike nazvali „kraljevskim gostima" (hospites). Kralj im
je podjeljivao ne samo razne povlastice već i zemljište. Tako su
se 1264. godine „kraljevski gosti" našli i u Međimurju i
nedaleko od Drave osnovali trgovište Prelog, koje je
najvjerojatnije dobilo ime od naselja „pri logu" (kod luga).
Mjesta Donji Pustakovec i Donji Hrašćan spominju
se 1660. godine. u popisu kanonskih vizitacija Bekšinskog arhiđakonata, a tako i u popisu zaplijenjenih imanja grofova
Zrinskih 1670. godine, u kojem se stanovnici svih sela župe Sv.
Jurja u Trnju nabrajaju kao kmetovi Zrinskih, s iznimkom
Palinovca. D. Pustakovec je dobio ime po pustom,
močvarnom području uz potok Sratku, uz koje je smješten, dok je
D. Hrašćan nazvan po ogromnim i višestoljetnim hrastovim
šumama koje su ga okruživale. Turčišće je najvjerojatnije
dobilo ime za turskih vremena, te je posljedica provala Turaka u
Međimurje i njihovog zadržavanja na tlu gdje se danas nalazi
selo, a ime Dvorišće svjedoči o postojanju dvora ili
marofa grofova Zrinskih na tom mjestu (Kanonske vizitacije
bekšinskog arhiđakonata godine 1660., Protokoli br. 70/Ia,
10-12. Sela su nabrojena ovim redom: Goričan (77), Hodošan (49), Turčišće (23), Palinovec (31, od toga 5 plemića), Hrašćan (14),
Pustakovec (7), Sveti Juraj (9), Čehovec (30). U zagradama je
naznačen broj domaćinstava. Čehovec je tada pripadao župi Prelog
Vidi nav. dj. 9. Bezemljaši ili kmetovi („coloni seu inquilini")
bili su samo stanovnici mjesta Sveti Juraj u Trnju).
2. NAJSTARIJE VIJESTI O ŽUPI SV.
JURAJ U TRNJU
Nakon što je izumrla muška loza
arpadovske dinastije, koja je u Hrvatskoj i Mađarskoj vladala
puna dva stoljeća, nastale su borbe za hrvatsko-ugarsko
prijestolje između potomaka ženske loze arpadovske dinastije.
Hrvati su Mađarima nametnuli kraljeve iz napuljske kraljevske
kuće Anjou (Anžu) (1301.). Hrvati su naime pristali uz Karla
Roberta Anžuvinca (+1342.) nadajući se da će pomoću Napuljskog
Kraljevstva lakše odolijevati Mlečanima na Jadranskom moru. Čini
se da je u to vrijeme dugih borbi za prijestolje jedan dio
Međimurja potpao pod susjednu Štajersku jer se početkom 14.
stoljeća među imenima međimurskih vlastelina spominju i neka
njemačka (Tako se kao vlastelini spominju: Arnold od Štrigove,
Walter, komendator njemačkog viteškog reda i Ulrik od VValsea,
kapetan Štajerski koji je 1328. godine Međimurje predao Karlu
Robertu. (Ivan Kukuljević, Jura regni Croatiae, Dalmatiae et
Slavoniae
I., Zagreb, 1861.-1862., 104.)
Pape se u tom razdoblju
povijesti Crkve nalaze u Avignonu (1309 -1378.) u južnoj
Francuskoj.
Iz tog vremena dolaze nam prve
najstarije službene vijesti o postojanju župe u Svetom Jurju u
Trnju. Kada je točno utemeljena župa Sv. Juraj u Trnju ne može
se sa sigurnošću ustanoviti. Međutim u arhivu zagrebačkog
kaptola čuva se rukopis od 9. kolovoza 1334. u kojem se nalazi
najstariji popis župa zagrebačke biskupije (Prvi je
objelodanio popis župa iz 1334. godine zagrebački kanonik
Balthasaris Adami Kercselich De Corbavia Historiarum cathedra -
Us ecclesiae Zagrabiensis I. 1. 'Zagrabiae, 1770.', a zatim
FRANJO RAČKI, Popis župa zagrebačke biskupije 1334., i 1501.
godine: Starine
IV.,
Zagreb, 1872., 201-229; Josip Buturac,
Popis župa zagrebačke biskupije od god. 1334: Zbornik zagrebačke
biskupije 1094.-1944., Zagreb, 1944., 409-454; Ivan Tkalčić,
Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis
II.,
Zagreb, 1874.).
Rukopis je sastavio gorički arhiđakon
Ivan i uvrstio ga u statut Prvostolnog kaptola zagrebačkog.
Drugi popis župa zagrebačke biskupije potječe iz 1501. godine
(Rački, nav. dj. 201-229). Popis je sastavljen prigodom
sabiranja papinske desetine u Slavoniji i Mađarskoj. Iz popisa
saznajemo i tadašnje granice zagrebačke biskupije. Na jugu je
granica prolazila od Bosiljeva na Cetingrad, a zatim na istok do
ušća Sane u Unu, zatim prema jugu do Bosanskog Petrovca, onda na
istok do Glaža i na sjever prema Savi, Savom do Stare Gradiške,
a onda Sloboštinom na Psunj i Papuk, zatim od Slatinskog
Drenovca na Dravu koja je predstavljala granicu prema Mađarskoj
do ušća Mure u Dravu, prolazila je istočno od Mure obuhvaćajući
tijekove rijeka Pake, Krke i Lendave te se zatim spuštala k jugu
najprije Murom do Raskrižja, a onda je suhom granicom dolazila
do Macinca, zatim Dravom na zapad do Ormoža te Maceljskom gorom,
Sutlom, Breganom, Žumberačkom gorom, obuhvaćajući Metliku i
Črnomelj, dolazila na Kupu i Bosiljevo. Ova velika zagrebačka
biskupija bila je podijeljena u 14 manjih crkveno-upravnih
područja koja su se nazivala arhiđakonati, a duhovnu su brigu o
njima vodili kanonici arhiđakoni. Zagrebačka biskupija brojila
je tada 14 arhiđakonata, a Međimurje i Prekmurje spadalo je pod arhiđakonat Bekšin, prema mjestu Bečehelj (Becshely) koje se
danas nalazi blizu Letenja u Mađarskoj (O lociranju mjesta
Bekšin još se uvijek raspravlja. Svojom studijom o bekšinskom
arhiđakonatu Ivan Škafar je u najnovije vrijeme, čini mi se,
riješio i to pitanje dokazavši da je Bekšin današnji Bečehelj.
Ivan Škafar, Prekmurski del bekšinskoga arhidiakonata do leta
1400.: Croatica christiana periodica. Časopis Instituta za
crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu,
III, 4 Zagreb, 1979., 9-50. Imena ostalih arhiđakonata: Gora,
Zagorje, Svetačje, Gušće, Zagreb, Dubica, Komarnica, Gorica,
Kalnik, Vaška, Čazma, Varaždin i Vrbovec).
Prekmurski dio bekšinskoga
arhidakonata ostao je u sastavu zagrebačke biskupije sve do
1777. godine kada je to područje bilo pripojeno
novoustanovljenoj sombateljskoj biskupiji (Szombathelv). To
znači da se sve do druge polovice 18. stoljeća u Prekmurju
propovijedalo, katehiziralo i pjevalo na hrvatskoj kajkavštini i
da su svećenici u prekmurske župe dolazili iz zagrebačke
biskupije. Odgovor na pitanje zašto između Međimurja i Prekmurja
kao i mađarskih krajeva uz Muru još i danas postoje tolike
sličnosti u mentalitetu ljudi, njihovoj pobožnosti, govoru i
običajima, treba dakle tražiti u spomenutoj povijesnoj činjenici
što je Prekmurje i dio mađarskog Pomurja bilo preko šesto godina
crkveno i politički sastavni dio Hrvatske.
Župe kako međimurskog, tako i
prekmurskog dijela bekšinskog arhidakonata navode se u
spomenutom popisu uglavnom samo po imenu župne crkve. Zbog toga
je često puta teško odrediti u kojem se mjestu spomenuta crkva
nalazi, tim više što je više župnih crkava bilo posvećeno istom
svecu. Prekmurski dio imao je 23 župe, a međimurski 10 župa. Legrad je tada spadao u prekmurski dio bekšinskog arhidakonata,
ali je u 18. stoljeću pripao međimurskom dijelu u čijem je
sastavu bio sve do 1. svjetskog rata, iako je samo mjesto po
pisanju Bedekovića za vrijeme jedne poplave 1710. godine bilo
novim koritom Drave odsječeno od Međimurja (Vidi A. Horvat,
nav. dj. 13-14.). Ovaj broj
župa je vrlo velik ako uzmemo u obzir da je Međimurje u to
vrijeme bilo pokriveno velikim i gustim šumama. Od 11 nabrojenih
župnih crkava (ako uključimo i Legrad), četiri su bile posvećene
sv. Martinu, svecu rimske provincije Panonije koji se rodio u
IV.
stoljeću u nedalekoj Sabariji. Iz
popisa se sa sigurnošću može zaključiti da se radi o župama u
mjestima: Štrigova, Subotica i Prelog, dok se uz
ostalih 8 župnih crkava spominju samo imena župne crkve, ali ne
i imena dotičnog mjesta. Najvjerojatnije se radi o sljedećim
župama: Nedelišće, Sv. Martin na Muri, Selnica, Mihovljan
(Čakovec), Sv. Marija na Muri, Mursko Središče, Podturen i
Sv. Juraju Trnju. Navedena „Ecclesia Sancti Georgii" može
biti jedino župna crkva Sv. Jurja u Trnju jer, kao što smo
vidjeli iz dosadašnjeg našeg razmatranja, posebice mjesta koja
se kasnije spominju kao filijale ove župne crkve, a koja su
postojala već u 13. stoljeću, jasno proizlazi da se tu ne može
raditi o župnoj crkvi Sv. Juraj na Bregu (Lopatinec), koja se
pojavljuje tek 170 godina kasnije, u popisu župa bekšinskog
arhiđakonata iz godine 1501. (F.
Rački, nav. dj. 25-26; J. Buturac, nav. dj. 450.).
Iz ovog popisa dakako proizlazi da spomenute župe nisu osnovane
tek 1334. godine, već su one morale postojati mnogo ranije.
Sljedeći popis župa zagrebačke
biskupije iz 1501. godine donosi već više imena mjesta u kojima
se nalaze sjedišta pojedinih župa. Iz tog popisa saznajemo ne
samo mjesto gdje se nalazi župna crkva svetog Jurja, već i ime
župnika i njegovog kapelana: „Michael plebanus in Thwrnyncz.
Georgius capellanus suus" (Rački, nav. dj. 26. U istom
izvoru župa Sv. Juraj na Bregu naziva se Lopathvcz: „Georgius
plebanus in Lopathvcz. Thomas prebendarius ibidem". Nav. dj.
(25). Zanimljivo je da župa Mursko Središće nakon 1501. god.
prestaje postojati. Možda je mjesto nastradalo od požara.
Vjernici su zatim počeli hodati u obližnju Selnicu. Podturen je
već tada bio središte velike župe jer se spominje da župnik župe
„Sancti Martini in Thurren habet duos capellanos" 'ima dva
kapelana'. Nav. mj.).
Ime sjedišta župe sv. Jurja naziva se
Thwrnyncz što odgovara kasnijem nazivu Trninci koji se
pojavljuje u kanonskim vizitacijama počevši od 1692. pa na
dalje (K.v. 1692., 582. Rudolf Horvat naziv „Trninc" krivo
čita kao „Turninec" tvrdeći da se radi o današnjem Turčišću
miješajući tako Turčišće, koje se još naziva „Torčić" ili „Turčić",
s „Trninc", koje opet odgovara samo i isključivo riječi „Trnje".
Vidi R. Horvat, nav. dj. 58.).
U spomenutom popisu spominje se 14
međimurskih župa, dakle 3 više nego u popisu iz 1334. godine.
Nove župe jesu: Belica (Belycz), Bistrica (Bystercz ili Vidovec)
i Podbrest (Brezth). Bistrica je sigurno staro crkveno ime za
današnju župu Vidovec, koja se nalazila na istoimenom
potoku koji teče između Donjeg Vidovca i Kotoribe. Kako je župa
Kotoriba nastala tek 1789, a župe Sv. Marija na Muri i Dubrava
1790. godine, to se spomenuta Bistrica mora odnositi na župu
Vidovec, koja je 1501. godine bila vrlo velika. Imala je
župnika, altarista, kapelana i još jednog svećenika. Što se tiče
župne crkve sv. Stjepana u Brestu, to će sigurno biti
današnje mjesto Podbrest koje spada u župu Mala Subotica. Ta je
župa 1501. godine već bila napuštena jer se u popisu navodi da
nema ni župnika ni kapelana. Nešto više o župi Sv. Juraj u
Trnju, kao i o ostalim međimurskim župama tog razdoblja ne
znamo jer popis donosi samo krsna imena župnika, kapelana i
drugih svećenika bez prezimena.
3. NA POPRIŠTU BURNIH ZBIVANJA
a)
Političke i gospodarske prilike
Od 1490. do 1516. godine u Hrvatskoj
i Ugarskoj vladaju slabi vladari iz dinastije Jagelović, ali
Hrvatskom zapravo upravljaju moćni banovi, među kojima se ističe
Ivan Korvin, sin kralja Matije Korvina, koji je puno doprinio za
obranu hrvatskih zemalja od Turaka. Nešto ranije Čakovec i
Štrigova dolaze u posjed Ivana Vitovca (1461.), kapetana knezova
Celjskih, koji ih je kupio od udovice Ulrika Celjskog,
posljednjeg od svojega roda. Ali ugovor nije ostvaren. Tako je
Međimurje potpalo pod vlast kralja Matije Korvina. Kako je kralj
trebao novac za obranu zemlje od Turaka, prodao je Međimurje
Ivanu Ernuštu, Židovu porijeklom iz Švedske (1473), koji je
imenovan i doživotnim banom Slavonije (Da bi mogao postati
banom, Ivan Ernušt je morao imati neki posjed u Hrvatskoj. Zato
mu je kralj prodao Čakovec i Štrigovu. R. HORVAT nav. dj. 57.).
Tako je obitelj Ernušta Čakovečkih postala gospodarom Međimurja
koje posjeduje sve do 1540. godine kada je izumrla. Franjo
Ernušt sudjelovao je u bitci na Mohačkom polju 1526. godine, u
kojoj su poginuli on i posljednji Jagelović, Ljudevit
II.
Nakon te pobjede Turci su
zaposjeli Mađarsku i odsad će se redovito zalijetati preko Drave
i Mure u Hrvatsku i Međimurje.
Poslije Ernušta Gašpara, koji je umro
bez potomstva, Međimurje je na temelju baštinskih prava
prisvojio hrvatski ban Petar Keglević. U međuvremenu su
Hrvati izabrali za kralja Ferdinanda Habsburškoga,
nadajući se da će vladar susjednih austrijskih zemalja braneći
svoje zemlje od Turaka braniti i Hrvatsku. Mađari su za kralja
izabrali domaćeg velikaša Ivana Zapolju, erdeljskog
vojvodu, ali su i oni kasnije priznali Ferdinanda za svojeg
kralja. Na političku pozornicu Hrvatske dolazi u to vrijeme
moćna obitelj Zrinski, koja se isticala u borbama protiv
Turaka. Kako su Zrinski uzdržavali vojsku za borbu protiv
Turaka, dobivali su stanovitu novčanu pomoć od kralja. Ostavši
dužnikom Nikoli Šubiću Zrinskom, Ferdinand je u ime duga Nikoli
Zrinskom predao Čakovec i Štrigovu te gotovo čitavo Međimurje,
čime je došao u sukob s Petrom Keglevićem. Kralj je naime nakon
izumrća obitelji Ernušt Međimurje proglasio vlasništvom
kraljevske komore. Tako su Zrinski ušli u posjed Međimurja
(1546.) ostavši njegovim vlasnikom sve do 1670. godine kada su
odlukom kralja Leopolda I. Petru Zrinskom bila zaplijenjena sva
imanja i prešla u nadleštvo kraljevske komore ili ureda koji je
upravljao svim kraljevskim prihodima (Franjo Rački, Uprave o
uroti bana Petra Zrinskoga i kneza Frane Frankopana, Zagreb,
1873., 119.).
U tom razdoblju Zrinskih Međimurje je
igralo vrlo značajnu povijesnu ulogu jer su Zrinski u vrijeme
turske opasnosti kao hrvatski banovi odlučno utjecali na tijek
političkih i vojničkih zbivanja u Hrvatskoj i Mađarskoj. Mjesta
Čakovec, Podturen i Legrad koji se tada smatrao ključem Hrvatske
i „antemurale Stvriae" (predziđe Štajerske), pretvorena su u
jake vojničke utvrde i uporišta protiv Turaka i njihovog
nadiranja iz Velike Kanjiže (Nagykanizsa), gdje je stolovao
turski paša (Gradnju tvrđave u Legradu dovršio je Juraj
Zrinski samo godinu dana nakon pada Sigeta (1567.). Legradska
strateška tvrđava branila je ,,reliquiae reliquiarum" Hrvatske.
Juraj Zrinski je gradio i više drugih tvrđavica u Međimurju:
Ratžkanisu (Raskrižje) i Okol zapadno od Draškovca. Čini se da
je tada podignuta i Lapšina. U Podturnu su se još donedavno
primjećivali tragovi velike utvrde u školskom dvorištu. Dvor je
postojao još 1768. godine, a građevni materijal je raznesen
1932. Nažalost, ostao je još samo jarak, kao uspomena na nekoć
veliku utvrdu čiji je početak svršetka započeo 1708. godine kada
su Podturen (Turnišće) opustošile Rakocijeve čete, A. Horvat,
nav. dj. 14-24.).
Ovaj obrambeni sustav trebala je
upotpuniti velika tvrđava Novi Zrin smještena na lijevoj
obali Mure koju je 1661. godine podigao Nikola Zrinski ml. O toj
utvrdi govorila je čitava suvremena Evropa. Ali već 1664. godine
pada Novi Zrin kao žrtva austrijske politike u Podunavlju. Danas
Novom Zrinu nema više ni traga. Tek nakon velikog
austrijsko-turskog rata (1683. - 1699.) nestalo je za Međimurje
turske opasnosti.
Uspomena na to teško razdoblje turske
opasnosti nije ostala samo u imenu mjesta Turčišće u župi Sv.
Juraj u Trnju već i u narodnoj tradiciji, posebice u selu Donji
Hrašćan gdje je sačuvana predaja o borbama s Turcima
(Dominik Kolarić, Hrašćanski zapisi, rukopis, Donji Hrašćan,
1947.). Kakve su bile prilike u župi Sv. Juraj u Trnju u tom
razdoblju Međimurja, možemo samo naslućivati jer opširnijih
povijesnih podataka o tom vremenu nemamo. Kao pogranično
područje prema Turcima, smještena uz sam desni tok rijeke Mure
župa Sv. Juraj u Trnju doživljavala je svu tragediju ratnih
pustošenja, razaranja i nesigurnosti. Kanonske vizitacije tog
razdoblja donose nam dragocjene podatke o župnoj crkvi,
mjestima koja pripadaju župi, kao i o broju domaćinstava u
pojedinim selima. Pokušaj protestanata da prodru u
Međimurje i da ga za sebe trajno osvoje označava jedno daljnje
burno razdoblje Međimurja. Od 16. stoljeća na dalje
protestantizam se širio iz susjedne Ugarske i Štajerske u
Međimurje, gdje prevladava od 1570. do 1623. U tom je
razdoblju opustošeno puno međimurskih gotičkih crkava.
Protestanti se neko vrijeme služe katoličkim crkvama u Prelogu, Podturnu i Legradu. Grofovi Zrinski, potomci Nikole, sigetskog
junaka, pokazivali su sklonost protestantizmu, štoviše, njegov
sin Juraj Zrinski st. postao je jedan od njegovih pobornika (J. Bedeković. nav. dj. 295; Radoslav Lopašić. Prilozi za
poviest protestanata u Hrvatskoj: Starine 26 (1893) 182; Franko
Bučar, Povijest informacije i protureformadje u Međimurju i
susjednoj Hrvatskoj, Varaždin, 1913., 7.41.).
Iz mnogih međimurskih župa protjerani
su svećenici, a katoličke crkve u Legradu, Prelogu, Vidovcu, Sv.
Jurju u Trnju i Štrigovi bile su oštećene. Juraj Zrinski je,
čini se, u Nedelišću dao urediti i vlastitu tiskaru (1574.) u
kojoj su se tiskale protestantske knjige. Istaknuti pisac
protestantskih knjiga bio je župnik u Belici Mihalj Bučić koji
je zbog protestantizma bio osuđen na crkvenoj sinodi u Zagrebu
(1574.) i izopćen iz Katoličke Crkve Od tiskanih knjiga u
Nedelišću sačuvala se samo jedna: Trojstranichni Pizmotvor
hrvatski prijevod „Tripartitum" mađarskog pravnika Stjepana
Verboczija. Djelo je na hrvatski preveo Ivan
Pergošić iz Varaždina. F. Bučar, nav.
dj.). Nakon što su se sinovi
Jurja Zrinskoga, Juraj i Nikola, odrekli protestantizma (1613.),
nastalo je razdoblje katoličke obnove koju su provodili
zagrebački kanonici, posebice Benedikt Vinković, prepošt
Prvostolnog kaptola zagrebačkog i redovnici pavlini iz samostana
u Sv. Jeleni kraj Čakovca, te franjevci koji su u tu svrhu
(1659.) bili dovedeni u Čakovec (Samostan pavlina u Sv.
Jeleni osnovali su 1376.
Lackovići. Nakon ukinuća pavlinskog
reda za Josipa
II. samostan je služio kao
vojno skladište, a nakon potresa 1880. bio je srušen.).
Zahvaljujući njihovom
djelovanju, protestantizam je u Međimurju iskorijenjen. Ipak se
u nekim mjestima još zadržao sve do kraja 18. stoljeća (Legrad,
Podturen).
Još jedan događaj
potresao je Međimurje u 17. stoljeću. Šezdesetih godina 17.
stoljeća (1660.) postao je grad Zrinskih u Čakovcu središtem
otpora hrvatskih i ugarskih velikaša protiv habsburškog
apsolutizma. Tu se kovala urota i okupljala vojska protiv
Leopolda I. Tragična pogibija Petra Zrinskoga i Frana Krste
Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine značila je i
tragediju za mnoga međimurska mjesta koja su carske trupe
poharale i opljačkale. Sve posjede Zrinskih prisvojila je tada
komora u Grazu.
Za vrijeme velikog rata s Turcima
(1683-1699.) carska je vojska zimovala u Međimurju. Posljedice
tog boravka za narod bile su vrlo teške. Međimurci su počeli
ostavljati svoj kraj bježeći pred vojničkim pljačkašima u druge
krajeve. Kanonska vizitacija iz 1688. zorno opisuje teško stanje
toga „perivoja gornje Hrvatske". Tako se za Prelog tvrdi da je u
njemu narod „znatno brojem smanjen i raspršen zbog neprestane
njemačke vojske koja ga tlači", a u župi Sv. Juraj u Trnju
nije mogao vizitator obaviti popis duša jer su mnoge
seljačke kuće bile „puste i prazne" (K. v. 1668,47). Na
kratko vrijeme Međimurje su zaposjele pristaše Franje
II.
Rakoczyja, sina Jelene Zrinske, koji
je digao bunu protiv kralja Leopolda I. 1704. godine. Budući da
su hrvatski staleži na saboru u Varaždinu ustali protiv
Rakoczyja, provalile su njegove trupe u Međimurje nesmiljeno
paleći sela, pustošeći i plijeneći osvojenu zemlju.
Nakon toga Međimurje nastavlja
mijenjati svoje gospodare. Kralj Karlo III. poklanja ga 1719.
godine grofu Mihalju Althanu i njegovoj supruzi Ani r.
Pignatelfv. Nakon toga u posjed Međimurja dolaze kupovinom 1791.
godine grofovi Festetići koji su svoja imanja zadržali do
1919. godine. Posjedi ukinutog pavlinskog reda sa sjedištem u
Sv. Jeleni (1782.) postali su u vlasništvo baruna Kneževića
1802. godine (Grofovi Festetići bili su porijeklom Hrvati iz
Turopolja, ali su se tijekom 19. stoljeća pomađarili. Kneževići
su potjecali iz Like, iz okolice Gračaca. Kako je njihove
posjede kralj želio razdijeliti graničarima, obećao je
Kneževićima u zamjenu pavlinska imanja u Međimurju. Dvadeset
godina (1782.-1802.) upravljala je pavlinskim imanjem kraljevska
komora, ali vrlo loše jer je pavlinski samostan služio kao
vojničko skladište, a samostanska je crkva bila pretvorena u
pekarnicu (H. Horvat, nav. dj. 239.).
Dolaskom grofovske obitelji Althan
započinje i razdoblje po jačane mađarizacije Međimurja. Grof
Mihajlo Althan proveo je naime 1720. godine definitivno
sjedinjenje Međimurja sa zaladskom županijom stvorivši tako
političko stanje koje je trajalo sve do propasti Austro-Ugarske
Monarhije, uz dva kratka prekida: za Josipa
II.
kada je Međimurje zajedno s čitavom
zalad-skom županijom pripadalo zagrebačkom distriktu 1785.-1789.
godine, i 1848-1861. godine kada je pripadalo Hrvatskoj. Zbog
toga je vesprimski biskup Martin Biro nastojao da se međimurske
župe izdvoje iz zagrebačke biskupije i da se pripoje njegovoj
biskupiji. Ovo se pitanje potezalo sve do 1875. godine. kada je
car Franjo Josip I. odredio da se Međimurje uklopi u vesprimsku
biskupiju do čega ipak nije došlo jer se zagrebačka
nadbiskupija tomu najodlučnije usprotivila.
b)
Župa Sv. Juraj u Trnju od 1660. do 1700. godine
Pogledajmo sada kako su se burna
zbivanja u povijesti Međimurja odrazila na župu Sv. Juraj u
Trnju. Povijesni izvori od popisa župa zagrebačke biskupije iz
1501. pa do značajnijeg popisa iz 1660. godine vrlo su škrti i
manjkavi. U kanonskim vizitacijama iz 1640. godine javlja se
župa pod latinskim imenom ,,ecclesia sancti Georgii in Spinis"
(u Trnju) (K. v. 1640., 9. U istom se izvoru spominje i župa
Sv. Juraj na Bregu pod imenom „ecclesia S. Georgii in Aquis" (na
Jezeru). Ova se spominje i u kanonskim vizitacijama iz 1649.; 18.
1651., 50. i 1657., 55. godine, a župa Sv. Juraj u Trnju uopće
se ne spominje. To ne znači da ona nije postojala, jer iz
jednog dokumenta o skupljanju milostinje za hrvatski zavod sv.
Jeronima u Rimu iz 1650. župa Sv. Juraj u Trnju opet se
spominje. Očito da su spomenute kanonske vizitacije manjkave. Liber memorabilium. I (6) spominje da kanonske vizitacije iz
1649. spominju župu Sv. Juraj u Trnju pod imenom Turnišće i da
su u župi svi katolici osim jednoga Martina Škvorca što je krivo
jer se „Turnišće" (Turnischa) odnosi na župu Podturen.).
Kako posjedujemo malo dokumenata o
župama zagrebačke biskupije iz razdoblja prije 1660. godine,
vrlo je važna vijest iz 1650. godine o nekim međimurskim župama,
sadržana u spisu sastavljenom prigodom sabiranja milostinje za
hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu. Skupljanje milostinje bito
je povjereno svećenicima Ivanu Grizogonu i Nikoli Kopriću, koji
su i od zagrebačkog biskupa Petra Petretića dobili dozvolu s
preporukom da obiđu svećenike i vjernike zagrebačke biskupije.
Svaki pojedini župnik napisao je svojom rukom u njihovu knjižicu
da li je dao milostinju i koliko su dali župljani. Kolektori
nisu obišli sve župe, možda zbog toga što je narod zbog nerodnih
godina i neprestanih turskih ratova toliko osiromašio da je bilo
malo nade u uspjeh sabiranja. Kolektori su obišli 10, očito
bolje stojećih međimurskih župa: Sv. Juraj na Bregu (ecclesia s.
Georgii supra Chahtunia in Aquis), Štrigova, Sv. Martin na Muri
(Komor), Selnica, Mursko Središće, Podturen (Turtiischa), Mala
Subotica, Sv. Juraj u Trnju, (S. Georgii in Spinis in Insula)
Prelog (Perlak), Mihovljan kraj Čakovca (ecclesia s. Michaelis
supra Chaktona) i Nedelišće (Nedelja). Župa Sv. Juraj u Trnju
naziva se „Sv. Juraj u Trnju na Otoku". Kolektori su župu
posjetili 6. studenog 1650., a župnik Matija Blažeković
tvrdi da je od svojih župljana skupio 22 denara
(Tekst
glasi: Eadem die, Ego Matthias Blasekovich, parochus sancti
Georgii in Spinis in Insula fateor me collegisse a meis
parochianis denarios 22 cum media libra „cara". Josip Buturac,
Popis župa zagrebačke biskupije godine 1650.: Croatia sacra
15-16, 1938., 90.).
U usporedbi s novčanim prilogom
ostalih međimurskih župa čini se da je župa Sv. Juraj u Trnju
materijalno dobro stajala ili su župljani već tada pokazali da
imaju veliko i otvoreno srce za tuđu nevolju. Ta velikodušnost i
briga za crkvene potrebe prati vjernike ove župe i do naših
dana, a očituje se posebice prigodom skupljanja živežnih
namirnica ili novca za naša sjemeništa i za potrebe Karitasa
(Zanimljivo je spomenuti
da župnik župe Podturen nije od svojih vjernika mogao ništa
skupiti, ali je dao svoj osobni prilog. Razloge tomu valja
tražiti u činjenici da se župa kroz 72 godine nalazila u
protestantskim rukama. Tek kada je 1649. godine župnikom postao
zagrebački kanonik Andrija Vinković, veći se broj protestanata
tijekom 1649. i 1650. godine vratio u krilo Crkve.).
4. ŽUPNICI, ŽUPNA CRKVA I FILIJALE
Iz zapisa kanonskih vizitacija 1660.
godine saznajemo vrlo dragocjene podatke o župnoj crkvi, načinu
uzdržavanja župnika, orguljaškoj službi i o pojedinim selima
koja spadaju u župu, s točnim popisom broja domaćinstava i
njihovim prezimenima. Župna crkva bila je zidana i
pokrivena „sindrom", tj. tankim istesanim hrastovim daščicama.
Župnik Matija Blažeković uzdržava se od prihoda koje
dobiva od vjernika prigodom vjenčanja, krštenja i ispovijedanja
bolesnika (školarina). 0 Božiću za vrijeme obavljanja „križeca"
dobiva u svakoj kući 1 denar, 1 povesmo lana, 1 kruh i svinjsku
sušenu nogu". Orguljašku službu vršio je Juraj Marčinković
koji je bio „ohola neznalica" i nije podučavao dječake. Župa
nije imala školske zgrade. Nadalje se tvrdi da na području župe
živi 20 protestanata. Neprestana turska opasnost kojoj je ova
župa bila izložena dugi niz godina zbog čega su vjernici morali
značajno trpjeti i u neizvjesnosti živjeti pokazuje i ovaj
izvještaj spominjući da su Turci zarobili i odveli sa sobom žene
Ivana Novinića i Istoka Horija. lako se nije znalo jesu li one
još žive, prvi je uzeo neku udovicu, a drugi djevojku zbog čega
ih je župnik smatrao dvožencima (K. v. 1660., 10-12.)
Pod župu Sv. Juraj u Trnju spadalo je tada sljedećih 6
sela: Goričan, Hudošan (Hodošan), Torčiš (Turčišće),
Palinovec, Hrašćan i Pustakovec. Selo Čehovec,
koje je tek 1790. godine pripalo župi Sv. Juraj u Trnju,
spominje se kao filijala župe Prelog (Nav. dj. 9. K. v.
donose broj kuća i popis imena i prezimena njihovih gospodara.
Goričan (75 kuća), Hodošan (48), Turčišće (23), Palinovec (31,
od toga 5 plemićkih), Hrašćan (14), Pustakovec (7), Sv. Juraj u
Trnju (9), Čehovec (30). Za popis kućegospodara vidi Dodatak
- Popis kućegospodara).
Stanovnici su podanici grofova
Zrinskih, a za stanovnike sela Sv. Juraj u Trnju tvrdi se da su
„coloni seu inquilini", tj. bezzemljaši (najamnici) ili kmetovi
župnika. U to vrijeme jedino je selo Goričan imalo zidanu
kapelu posvećenu sv. Leonardu. Prema tradiciji ovdje je najprije
zbog zavjeta grofica Zrinski podigla kip sv. Leonarda. Budući da
je sv. Leonard zaštitnik zarobljenika i utamničenika, ova kapela
pokazuje kako je tešku prošlost morao imati narod ovog dijela
Međimurja neprestano izložen turskim pljačkaškim pohodima. Tri
desetljeća kasnije spominju kanonske vizitacije da se u kapeli
nalaze „strofiola Turcica" (turski oklopi). (K. v. 1688.,
42-47. Samo 24 godine ranije (20.
lipnja
1664.)
nakon ogorčenih borbi s Turcima pao je
zbog izdajstva carske vojske Novi Zrin na Muri, nedaleko od
Goričana, a te iste godine (18.
studenoga
1664.) u kuršanečkom lugu pao je kao
žrtva cara Leopolda I. Nikola Zrinski. Tragedija obitelji
Zrinski završava 30.
travnja
1671. pogubljenjem Petra Zrinskog i
Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu.)
Prezimena kućegospodara ne samo u
župi Sv. Juraj u Trnju već i u drugim mjestima Međimurja
pokazuju da su u to vrijeme u Međimurju stanovali sami Hrvati.
Nakon tragične smrti Petra Zrinskog i
Frana K. Frankopana u Bečkom Novom Mjestu, odlukom cara Leopolda
I.
1670. godine bila su sva imanja
Zrinskih zaplijenjena u korist kraljevske komre. Popis imanja
izvršili su Petar Prašinski, blagajnik carinarnice u Nedelišću,
i Franjo Špoljarić, bilježnik carinarnice. U arhivu Hrvatske u
Zagrebu čuva se rukopis u kojem sti popisani posjedi Zrinskih u
Međimurju (Urbarialia, fasc. 3. br. 7; R.
Horvat nav. dj.
141-145.). Nas posebice zanimaju mjesta koja su pripadala
župi Sv. Juraj u Trnju (potcrtano). U Donjem Međimurju grof
Zrinski je bio gospodar sljedećih trgovišta: Prelog, Legrad i
Kotoriba. Kmetovi Zrinskih bili su stanovnici današnjih sela:
Belica, Gardinovec, Domašinec, Novakovec, Draškovec, Čukovec,
Hemuševec, Donji Kraljevec, Oporovec, Donja Dubrava, Goričan,
Podturen (tada se zvao Turnišće), Ferketinec, Miklovec,
Sivica, Cirkovljan, Otok, Sveti Juraj (u Trnju), Čehovec,
Dvorišće, Hodošan, Donji Hrašćan, Pustakovec, Turčišće (tada
se zvalo Torčić ili Turčić), Sveta Marija. Donji Mihaljevec,
Subotica, Benkovec, Držimurec, Jurčevec, Orehovica, Palovec,
Podbrest, Strelec, Štefanec, Vularija, i Vidovec (tada se zvao
Sveti Vid). U spomenutom popisu nema mjesta Palinovec.
što znači da Palinovčani nisu bili podanici Zrinskih već 5
plemićkih obitelji koje se spominju u kanonskim vizitacijama iz
1660. godine Osim tih mjesta spominju se još neki posjedi među
kojima i Črnec. Da li se radi o posjedu koji se prostirao
uz potok koji pod istim imenom još danas teče od Palinovca,
preko Donjeg Hrašćana i ulijeva se sjeveroistočno od sela D. Hrašćan u Trnavu, ne može se sa sigurnošću zaključiti. Obitelji
Zrinskih pripadalo je prema tomu gotovo cijelo Međimurje. Ali
spominju se i neki drugi gospodari pojedinih mjesta ili barem
njihovih dijelova. Tako se spominje Melkior Bedeković u
Držimurcu, a Baltazar Bedeković, Ivan Berke, Kober stariji i
udovica Sigismunda Planivca u Dvorišću. Osim velikih
imanja Zrinski su posjedovali i više tzv. marofa (alodium)
na kojima se nalazilo više stotina razne stoke: ovaca krava,
volova, svinja, peradi, te pčela, žita i gospodarskog oruđa.
Osim toga, u gornjem su Međimurju Zrinski posjedovali i velike
vinograde s kletima i pivnicama (Usp. Franjo Rački, Izprave
o uroti bana P. Zrinskoga i kneza Fr. Frankopana, Zagreb, 1873.,
119, 568.). Sve je to bilo opljačkano, a posebice grad
Čakovec, tako da bolesnoj Katarini Zrinskoj nije ostalo „ni
zdjele ni ražnja" (Nav. dj. 224.).
Kanonska vizitacija dvije godine
nakon toga donosi popis crkvenih kmetova i opustjelih selišta,
kao i popis plemića s njihovim kmetovima u župi Sv. Juraj u
Trnju (K. v. 1672, 112.). Daljnji vrlo zanimljiv opis
župne crkve i župe Sv. Juraj u Trnju donose nam kanonske
vizitacije iz 1688. godine kada je župu kao bekšinski
arhiđakon posjetio zagrebački kanonik Ivan Zubić. On izvještava
da se sjedište vrlo prostrane župe nalazi u mjestu Sv. Juraj u
Trnju. U župu spada 8 sela. Dosadašnjim selima župe arhiđakon
pribraja i Dvorišće kao posebnu filijalu.
Župna crkva
je bila zidana, ali slabo pokrivena.
Nad svetištem je bio svod (bolta), a nad lađom se uzdizao drveni
strop. Crkvena lađa i svetište bili su popločeni duguljastim
opekama. U crkvi su se nalazila dva oltara: glavni oltar sv.
Jurja i pobočni sv. Antuna Padovanskoga. Sjeverno od svetišta
nalazila se zidana sakristija, a na zapadnoj strani se nalazio
crkveni toranj u kojem su visjela dva zvona. Crkva je imala samo
jedan ulaz nad kojim je bio podignut drveni kor. Drvena
propovjedaonica stajala je na stupu kod sakristije. U sredini
crkve nalazila se nadsvođena (boltana) grobnica. Lijepo ograđeno
groblje nalazilo se oko same župne crkve
(Prigodom
rušenja stare škole i kopanja temelja za novu 1983. godine u
Sv. Jurju u Trnju radnici su naišli na ljudske kosture što je
izazvalo veliku senzaciju kod neupućenih. Nešto slično događalo
se i pri kopanju temelja novih kuća smještenih oko crkve. Sve je
to dokaz da se župno groblje nalazilo oko crkve, sve do 1779.
godine kada su se zbog zdravstvenih razloga odlaskom Josipa
II.
sva groblja morala premjestiti izvan
mjesta. Tada je nastalo sadašnje novo groblje, a kasnije i
groblje u Hodošanu (1887.).
Stanovništvo je u župi bilo katoličke
vjere, osim jedne žene u Goričanu.
Župni dvor,
za koji se tvrdi da je u novije
vrijeme podignut iznad sela, bio je od drveta i pokriven slamom
poput svih seljačkih kuća. Ovaj izvještaj potvrđuje činjenicu da
su u Međimurju svi župni dvorovi ili kurije bili drveni, osim
one u Štrigovi (Kada su franjevci 1659. godine došli u
Čakovec na poziv Nikole Zrinskoga, boravili su u drevnom
gostinjcu punih 40 godina. Ostavštinom Adama Zrinskog grade
samostan. Gostinjac (hospital) spominje se još
1768. godine kao drvena građevina.
Vidi A. Horvat, nav. dj. 39. Drveni župni dvor podigao je 1688.
godine i župnik Stjepan Tatarić u Prelogu).
Drvena građa bila je prečesto uzrokom velikih požara. Zbog toga
su se vjerni Međimurci rado utjecali sv. Florijanu, zaštitniku
od požara, podižući mu na čast mnoge spomen-stupove ili pilove
(„pileke"). Kanonska vizitacija iz 1701. godine spominje da se u
župnom dvoru nalazi zanimljiv drveni inventar, a župnici u
Selnici, Sv. Martinu na Muri i u Štrigovi služili su se kod jela
drvenim tanjurima (K. v. 1701, 509. Životni standard promijenit
će se sredinom 18. stoljeća prodorom kositra za upotrebu.u
domaćinstvu. A. Horvat, nav. mj.).
Župnik Matija Blažeković
(1639.-1688.) graditelj tog novog
župnog dvora (stari je možda izgorio ili je zbog trošnosti bio
porušen) bio je već 49 godina župnikom, a tada je imao 73 godine
i bio je tako slab da više nije mogao služiti misu ni upravljati
župom. Zato mu je 1687. godine bio dodijeljen kapelan Matej
Sever, koji je imao 28 godina.).
Orguljaš
je bio Nikola Križanić, a stanovao je
u filijali Goričan. Nedjeljom i blagdanom posluživao je kod
mise, ali nije podučavao dječake (K. v. 1688., 42-48. U popisu
obveznika lukna spominje se seoski starješina Martin Dautović
,,ex Also Hraschan" (Donji Hrašćan).
Daljnje vrlo zanimljive podatke o
župi i župljanima donose kanonske vizitacije iz 1692. godine.
Zagrebački kanonik Nikola Nadaždi posjetio je 26. lipnja i
28. srpnja te godine župu Sv. Juraj u Trnju i zapisao sljedeće
podatke:
Župna crkva
je bila zidana i dobro pokrivena
hrastovim daščicama. Crkva je imala dva oltara, glavni sv. Jurja
i pobočni sv. Antuna Padovanskoga, koji, kao i sama crkva, još
nisu bili posvećeni. Crkva je nešto prije bila obnovljena o čemu
su svjedočili pobijeljeni zidovi, crkveni toranj i sakristija.
Zanimljivo je da je tvrdnji iz prošle kanonske vizitacije, da se
u sredini crkve nalazi nadsvođena grobnica, sada dodana druga,
da se naime ispod cijele crkve nalazi grobnica. U tu
grobnicu ili kriptu ulazilo se iz same crkve. Osim grobnice pod
cijelom crkvom, spominje se i lijepo ograđeno groblje oko
crkve. Za prijašnji župni dvor tvrdi se da je prizemni i
da je premalen, a župljani se izgovaraju da su siromašni i da ga
ne mogu proširiti dogradnjom.
Župnik je bio Juraj Mislečić
(1688.-1700.), rođen 1662., zaređen za svećenika 1686, a župu je
preuzeo 1688. godine Završio je filozofiju, a moralno
bogoslovlje učio je dvije godine. Svi su stanovnici župe bili
katolici, svi su se ispovijedali i pričestili o Uskrsu a
stanovali su u selima: Goričan, Hudošani, Hraščani, Dvorišće,
Torčišce, Paulinovec, Trninci i Pustakovec. Zanimljivo je da se
ovdje sjedište župe ne naziva Sv. Juraj, već se upotrebljava
ime iz popisa župa iz 1501. godine: Trninci! Pojedina sela još
nemaju nikakve kapele. Jedino je u Goričanu i dalje
postojala kapela sv. Leonarda (K. v. 1692.,582. K. v. 1698.,
247.).
Samo 6 godina nakon ovog izvještaja
slijedi novi iz pera kanonika Ivana Leskovara, bekšinskog
arhiđakona koji je u veljači 1698. posjetio međimurske
župe i o župi Sv. Juraj u Trnju zapisao:
Župna crkva
je bila u dobrom stanju, s drvenim
trokutnim korom nad ulazom u crkvu. Od posljednje kanonske
vizitacije crkva je dobila još jedan ulaz na južnoj strani pred
kojim je bilo napravljeno predvorje od hrastovine. U tom
predvorju postavljen je stari drveni oltar sv. Jurja jer je u
svetištu crkve postavljen nov veliki oltar sv. Jurja. U lađi na
južnoj strani, prislonjen uza zid nalazio se oltar sv. Antuna
Padovanskoga. Na sjevernoj stijeni sazidan je temelj za novi
oltar koji je tu trebao biti postavljen.
Dosta prostrano i dobro ograđeno
groblje nalazilo se oko župne crkve.
Župni dvor
također je doživio promjene; bio mu je
nadograđen prvi kat.
Župnik
je bio Juraj Mislečić, star 46
godina, dobar gospodar i marljiv u duhovnoj pastvi. Sav je narod
bio katoličke vjere, rado je dolazio na službu Božju, a o Uskrsu
su se svi ispovijedali. U župi nije bilo javnih grešnika niti
bigamista.
U župi je postojala samo jedna kapela
i to ona u Goričanu. Bila je od temelja zidana i
pokrivena hrastovim daščicama. Nad svetištem se uzdizao svod, a
nad ložom drveni strop. Sjeverno od svetišta postojala je
sakristija građena od hrastovine. U unutarnjosti kapele se
nalazio trokutni kor koji je napravio domaći stolar. Kapela još
nije imala pravi oltar, ali je on trebao biti naskoro
postavljen. Pred glavnim se ulazom nalazilo drveno predvorje, a
nad njim drveni tornjić u kojem je visjelo malo zvono. Oko
kapele postojalo je dobro ograđeno groblje. Spomenuti
izvještaj vrlo je važan i zbog jednog drugog podatka. U njemu se
nalazi popis kućegospodara u pojedinim mjestima.
Usporedimo li taj popis s prije navedenim iz 1660. godine,
dobivamo sliku jednog vremena u kojem se stanovništvo nakon
tragedije Zrinskih smanjilo odlazeći u druge krajeve zbog
neprekidnog boravka njemačke vojske u Međimurju (Tako se npr.
iz župe Prelog 1688. godine iselilo i šest župnikovih „inkvilina"
ili „hižara". Usp. K. v. 1688., 27-35. Za popis kućegospodara iz
župe Sv. Juraj u Trnju vidi Dodatak).
5. DIVNO SVJEDOČANSTVO ŽUPNIKA
DANIJELA LENGYELA
Zbog dugotrajnog i skupog rata s
Turcima koji su nakon kršćanske pobjede kod Beča 1683. godine
bili tjerani iz Mađarske i Slavonije, prodao je car Leopold I.
neka zaplijenjena imanja Zrinskih i Frankopana. Tako je 1695.
Međimurje dobilo novog vlasnika, markiza de Pryea, koga
je 1698. godine u posjed uveo Prvostolni kaptol zagrebački (J.
Bedeković, nav. dj. 226; A. Horvat. nav. dj. 165.). U to je
vrijeme pavlinski samostan u Svetoj Jeleni kraj Čakovca pogodila
teška nesreća. Veliki je požar uništio samostan, gospodarske
zgrade i samostansku crkvu s kapelicom Zrinskih (U crkvi se
nalazila grobnica obitelji Zrinskih. Tu je bila pokopana
Katarina Frankopan i glava Nikole Šubića, sigetskog junaka.
Danas tu stoji još samo svetište velike pavlinske crkve. Kada je
1786. godine bio ukinut pavlinski red, samostan i crkva
doživjeli su daljnja pustošenja. Godine 1832. u crkvi je bio
sahranjen i barun Knežević koji je 1803. od kraljevske komore
preuzeo pavlinski posjed, a čini se da su tu bili po kopani
Juraj i Nikola Zrinski, čiji se spomenik, nekoć postavljen na
mjestu nesreće u kuršanečkom lugu, danas nalazi u Mađarskoj.
Veliki potres 1880. godine porušio je ostatke, a ostalo je
„pojela" ciglana u blizini. Anđela Horvat tvrdi da smo gubitkom
tog samostana izgubili zakladu međimurskih plemića, kao što je
Marija Snježna u Belcu kulturna baština zagorskog plemstva. A.
Horvat, nav. dj., 49 sl.).
Pavlini su se preselili u Lepoglavu.
Upravo je tada nastao velik spor između hrvatskih i mađarskih
pavlina oko pitanja kojoj će provinciji pripasti samostan u Sv.
Jeleni, mađarskoj ili hrvatskoj. Vođa hrvatskih pavlina bio je
Gašpar Malečić koji je u ime hrvatskih pavlina tražio da
se hrvatska provincija pavlina odijeli od mađarske provincije.
Mađarski su se pavlini tomu najodlučnije usprotivili. Svojim
zalaganjem u Rimu kod Kongregacije za širenje vjere (De
Propaganda) G. Malečiću je uspjelo osamostaliti hrvatsku
provinciju (1700.).
Ovaj je spor vrlo važan za Međimurje.
G. Malečić je naime u sklop hrvatske pavlinske provincije
uvrstio i pavlinski samostan u Svetoj Jeleni. Protiv toga su
ustali mađarski pavlini želeći pripojiti Međimurje Mađarskoj. G.
Malečić, učeni pravnik, da bi dokazao da je Međimurje sastavni
dio kraljevine Hrvatske, zamolio je sve međimurske svećenike,
bez obzira da li su pripadali hrvatskoj ili mađarskoj
nacionalnosti, da se izjasne kakve je narodnosti narod u
Međimurju i kojim jezikom govori. Premda je u Međimurju bilo 13
župa, nalazimo u to vrijeme samo 7 župnika. Razloga tomu valja
tražiti u činjenici što je zagrebački biskup u hrvatske krajeve
koji su u nedavnom ratu bili oslobođeni od Turaka, posebice u
Slavoniju, morao slati više svećenika. Zbog toga su u nekim
župama u gornjem Međimurju duhovnu pastvu na župama obavljali
redovnici pavlini i franjevci. Izjava svjetovnog svećenstva
Međimurja glasila je ovako: „Mi potpisani ravnatelji župnih
crkava čitavog otoka, koji se nalazi među rijekama Dravom i
Murom, pod gospodstvom tvrđe čakovečke - na poziv časnih otaca
Hrvata reda sv. Pavla pustinjaka, koji se nalaze u samostanu
čakovečkom - na svećeničku našu vjeru ovime očitujemo,
svjedočimo i potvrđujemo da je u cijelom kotaru spomenutog otoka
dravsko-murskoga jedini hrvatski ili slavonski jezik materinski
i općenit, kako u zajedničkoj uporabi, tako u obavljanju
sakramenta pokore i ženidbe, te u propovijedanju Božje riječi
puku (I. Kukuljević, Jura regniCroatiae, Dalmatiseet
Slavoniae, I, Zagreb, 1861./62., 363. Izjava je pisana latinskim
jezikom.).
Osim ove općenite izjave, svaki je
župnik dao i posebno očitovanje o narodnosti i jeziku vjernika
svoje župe. Stjepan Tatarić, bivši župnik u Prelogu, a
zatim čakovečki župnik i dekan cijeloga Međimurja, potvrđuje da
svi župnici „ovoga otoka" na hrvatskom jeziku podjeljuju
sakramente i propovijedaju riječ Božju „osim jednoga jedinoga
koji na kraju ovoga otoka ima susjednu župu Kanižu". To je bio
legradski župnik Stjepan Prekret koji je zbog „prekmurskih
Kanižaca" katkada propovijedao mađarskim jezikom
(R. Horvat, nav. dj. 169.). Sličnu izjavu potpisali su: Nikola Gracki,
župnik u Belici, Gašpar Kocijan, župnik u Maloj Subotici, Ivan
Orač, župnik u Prelogu, i Ivan Jarnić, župnik u Vidovcu.
Najljepše svjedočanstvo dao je
Danijel Lengyel, župnik u Sv. Jurju u Trnju. On je napisao:
„Svjedočim da u mojoj župi nema ni jednoga Mađara, pa jedino
hrvatskim jezikom obavljam sakramente ispovijedi i vjenčanja."
Nakon toga odmah je dodao: ,,Ja sam pak Mađar." Župnik po
narodnosti Mađar dao je divnu hrvatsku iskaznicu svojoj župi U
to su vrijeme u Međimurju djelovala dva mađarska svećenika -
spomenuti Danijel Lengyel i Stjepan Prekret u Legradu. Izjave
ove dvojice najveće su jamstvo autentičnosti spomenutog spisa
(Usp. nav dj. 170.).
Izjave su dane 14. i 15. prosinca
1701. godine.
Ovakvo svjedočanstvo potkrijepila je
još jedna osoba strane nacionalnosti. Bio je to Henrik de
Gvaltenberg, opunomoćenik de Pryea, vlasnika Međimurja.
Njemu je 20. prosinca 1701. bila predana spomenuta povelja sa
svjedočanstvom međimurskih župnika, a on je na kraju isprave
napisao ovaj dodatak: „Potvrđujem da gore potpisana gospoda
župnici zaista borave na spomenutom otoku, Međimurju, između
Drave i Mure, posve na području i na posjedima koji spadaju k
čakovečkoj tvrđavi, pa da je ovdje opći i javni jezik hrvatski
ili slavonski." (Nav. mj.) Budući da je
Međimurje 1701. godine pripadalo Hrvatskoj ne samo na temelju
crkvene povezanosti sa zagrebačkom biskupijom već i po
narodnosti stanovništva, uspio je pavlinski general G. Malečić
sa svojim zahtjevom da međimurski pavlini budu pripojeni
hrvatskoj, a ne mađarskoj redovničkoj provinciji.
